Ime beogradskog naselja Rakovica danas je dobro poznato širom bivše Jugoslavije. Najviše zahvaljujući IMR-u - Industriji motora Rakovica (ili "Ima Mujo traktor" kako kaže stari vic). Prvi put Rakovica se spominje 1560. godine u turskom popisu kao selo Vlaha.

Međutim, na prelazu 18. i 19. veka ovde je bila samo šuma, nešto malo kuća, par potoka koji su se slivali u Rakovičku reku prepunu rakova i manastir koji i danas ponosno stoji.

Rakovica je ondašnjim žiteljima Beograda bila predaleko i u nju se nije baš zalazilo. A onda su stvari počele da se drastično menjaju.

Rakovački pioniri

Prvi zvanični stanar Rakovice beše pukovnik Kosta Radisavljević. On je odlučio i, za 4.000 dinara, kupio jedan plac za svoju dušu. Na parceli je postojao dobar izvor sveže i pitke vode, te je pukovnik tu sazidao letnjikovac. Kako je bio veoma druželjubiv čovek, stalno je prijatelje pozivao da dođu i, veoma brzo, ovaj kućerak postade mesto na kome su se okupljali i pravili vesele zabave svi njegovi prijatelji.

Kosta Radisavljević je bio ugledan čovek iz dobre porodice, bio je u srodstvu sa Svetozarom Markovićem, čak ministar građevine jedno vreme, pa je svojim činom "povukao nogu" i inspirisao mnoge Beograđane da i sami podignu vikendice u Rakovici.

U to vreme, oko 1884. godine, završena je i železnička pruga kroz Srbiju, a podno Topčidera postavljena mala stanica po nazivu "Rakovica" na kojoj su vozovi redovno zastajali na par minuta. To je značajno doprinelo popularizaciji Rakovice i utabalo put ka stvaranju današnjeg naselja.

Objekti su polako nicali, Rakovica je izlazila na "dobar glas" pa je, oko 1910. dobila još jednog uglednog stanara. Bio je to sin Dimitrija Ćirkovića. Naime, mladi Ćirković beše sklon boemskom životu i to ga je koštalo zdravlja. Zapravo, lekari su mu prognozirali da će poživeti još samo par meseci.

Uplašen, mladi Ćirković je odlučio da se skloni u Rakovicu na čist vazduh. Međutim, pre toga postarao se da vreme ne provodi u samoći.

Slučaj je hteo da se u lokalu "Pašona" u Makedonskoj ulici, zaposle dve nove igračice iz Nemačke. Jedna od njih kasnije će postati poznata glumica Lija de Puti, dok je druga, dugonoga Gertruda, zapala Ćirkoviću za oko i on reši da poslednje dane provede u njenom društvu.

Ali, meseci su prolazili i prognoze lekara se ispostaviše pogrešnim. Rakovački vazduh je blagotvorno delovao na bolesnika. Ne samo da se oporavio već je potom izgradio i veliku vilu sa ogromnim parkom i u Rakovici napravio svoj štab odakle je izuzetno uspešno vodio svoje poslove. Do 1914. u džepu je imao milion dinara u zlatu i odlučio da sa tim novcem i Gertrudom ode, prvo za Rumuniju, a potom u Odesu. Tamo je, prodajući slaninu ruskim vojnicima, kako Milan Jovanović Stojimirović navodi u svojoj knjizi "Siluete starog Beograda", prema jednima udvostručio, prema drugima upetostručio svoje bogatstvo koje je, nakon smrti, ostavio supruzi Nemici.

Nakon što ga je ožalila, Gertruda je odlučila da se uda za srpskog konzula u Odesi i sa njime se vratila u Rakovicu. Kada je ostala i bez drugog muža, prodala je imanje baptističkoj crkvi za 14 miliona dinara i udobno živela do svoje 80. godine.

Kreč, pečurke i manastir

Inače, u vreme kada je tek počela da se razvija, Rakovica je bila krcata krečanama. Proizvodnja i prodaja kreča, u prvim godinama, bili su glavni izvor prihoda za ondašnje žitelje ovog naselja.

Međutim, kako su krečane za sobom ostavljale velike "pećine", one su ubrzo iskorišćene za uzgajanje pečuraka, a ostatak zemljišta bio je prošaran voćnacima i parkovima u kojima se čuo poj slavuja. Sve ovo Rakovicu je učinilo popularnim letovalištem koje je zimi čamilo u samoći.

U ovaj idilični krajolik savršeno se uklapao manastir Rakovica za koji se ne zna sa sigurnošću ni kada je podignut, niti ko ga je osnovao. Mada, u narodu se veruje da je izgradnju finansirao kralj Dragutin Nemanjić.

Više puta je bio paljen tokom brojnih bitaka, napuštan i obnavljan, a 1862. godine ga je renovirao knez Mihailo. Manastiru je, za vreme Obrenovića, pridodata i mehana u kojoj se dogodio svirep zločin. Naime, u nju su izvesni konjički oficiri namamili jednog podoficira koji ih je vazda pobeđivao u trkama i likvidirali ga iz čiste ljubomore. Na posletku, slučaj je zataškan jer su, kako se pričalo, u svemu učestvovala deca nekih viđenijih ljudi.

Inače, u manastiru Rakovica sahranjeni su patrijarh Dimitrije i patrijarh Pavle, čuveni heroj Prvog srpskog ustanka Vasa Čarapić. Ovde su bili grobovi i Simke Germani, kćerke Jevrema i Tomanije Obrenović i Miloš Jevremov Obrenović, otac kralja Milana, kao i drugi članovi porodice Obrenović.

Rakovica danas

Nakon Prvog, a posebno posle Drugog svetskog rata Rakovica je pretvorena u svojevrsnu industrijsku zonu. Podignute su brojne fabrike – od fabrike za proizvodnju guma "Rekord" 1925. godine, pogona za auto-motore "21. maj", Fabrike malolitražnih motora...

Proizvodilo se po licencama Rols-rojsa, Boša, Fijata, a čitavo naselje bilo je dom za hiljade radnih ljudi koji su bili zaposleni u fabrikama.

Nažalost, poslednjih nekoliko decenija dovelo je do likvidacije najvećeg broja fabrika u Rakovici. Na njihovom mestu danas su otvoreni tržni centri i stambeni kompleksi.