U proleće 1918. godine, jedna grupa srpskih mladića oduševila je na hiljade ljubitelja ragbija. Njih 25-orica su uspeli savladti protivnika sa 5 poena razlike, što je do tog trenutka bio nezabeleženi skor.

Štaviše, momci su ovu igru tada zaigrali po prvi put. Suparničku ekipu su pritom nadigrali na njenom terenu, pa im je i konkurencija morala odati priznanje. A samo par sati pre toga, tim iz Srbije je još uvek bio na iglama. Beše to trenutak pun neizvesnosti, tim pre što je na crtu trebalo da izađu kudikamo uigranijim vršnjacima.

Na sportska igrališta preko Albanije i Krfa

Dok su srpski dečaci toga dana slavili zasluženu pobedu, u Srbiji se o ragbiju gotovo ništa nije znalo. Za britanski tim koji je tom prilikom ostao kratak za pobedu, ova dinamična igra se već smatrala delom nacionalne tradicije. Skoro čitav vek ranije izumeo ju je sveštenik Vilijam Veb Elis, kada je tokom igre potrčao ka protivniku podigavši loptu u ruke.

Ako je verovati legendi, sve se dogodilo u gradiću Ragbiju u Srednjoj Engleskoj. Što se srpskih ragbista tiče, oni su do terena stigli preko albanskih Prokletija. Dok su se širom Evrope nizale žrtve Velikog rata, beskrajna kolona se iz Srbije zaputila ka Krfu.

Sa vojnicima i civilima su pošli i srpski mališani. Za njih je spas stigao iz Ujedinjenog Kraljevstva, kada je tamošnje ugledno građanstvo septembra 1914. godine osnovalo „Srpski potporni fond“. Misija ovog humanitarnog udruženja bila je da pomogne Srbima unesrećenim u ratu, a u tome je dobila i podršku Vlade Kraljevine Srbije.

Odlučeno je da se jedan broj mališana, koji su do Krfa stigli u pratnji srpskih vojnika, uputi u Veliku Britaniju i Francusku. Njih desetak je među prvima stiglo sredinom 1916. godine, a školovanje su nakon oporavka nastavili u Edinburgu. Narednih nekoliko godina, njih 25-oro je živelo i učilo u lokalnoj školi Džordž Heriot, gde su ih i Škotlanđani ubrzo prihvatili kao svoje.

Miljenici Škotlanđana i prvi srpski ragbisti

Uskoro se ekipa iz Srbije pročula i po talentu za sport. Ipak, tek počevši sa treninzima ragbija, momci su isprva pomalo stidljivo prišli lopti. Svega nekoliko treninga kasnije, već ih je bilo nemoguće oterati sa igrališta. Među tamošnjim ragbistima su postali najhitriji i najmarljiviji, te su svi redom dospeli i u školske timove.

Važna pozicija tada je pripala Leskovčaninu Tomi Tomiću. U prvoj školskoj ekipi se našao kao najbolji od srpskih ragbista, a uskoro već nije bilo meča bez zapaženih skorova i pobeda. Čak je i školski časopis pisao kako se u srpske dečake polažu velike nade. O njima je uskoro brujala cela Škotska, a savladavši osnove ragbija, „novajlije“ su oformile i sopstveni, nacionalni tim. Nepune dve godine kasnije, porazili su i tamošnju ekipu na utakmici nazvanoj „Srbija protiv selekcije Britanskih dominiona“.

Ipak, srpski ragbisti su znali da ih čekaju valjano utrenirani takmaci. Bili su to đaci iz svih nekadašnjih britanskih kolonija širom sveta, a tekma je ujedno bila i deo prvog međunarodnog ragbi takmičenja u istoriji. Momci iz Srbije su to ozbiljno shvatili: vredno su trenirali i ubedljivu pobedu su tog 11. aprila odneli rezultatom 8:3. U njihov talenat se uverilo oko 10 hiljada gledalaca, ali se ekipi iz Srbije ovaj duel nije činio nimalo lagan.

Od najvažnije pobede do skeptika sa domaćih terena

Tog trenutka se 30-ak godina kasnije sećao i Živko M. Ilić. Pred suparnički tim je izašao sa još 24 saigrača. Susrevši se sa brojnijim i snažnijim momcima, Iliću i ekipi je bilo jasno da je „protivnik daleko bolji nego što smo mislili“. Dečacima iz Srbije preostalo je da se uzdaju jedni u druge: „Mi smo igrali kao jedan. Dodavali smo bez oklevanja i bili neumorni. To je bila prva utakmica na tlu Velike Britanije u kojoj je srpska omladina reprezentovala svoju daleku porobljenu domovinu i izvojevala pobedu”.

Otuda su i momci imali još više razloga za ponos. Samo nekoliko godina ranije, u Edinburg su doputovali iscrpljeni i izgladneli. Najbolji među srpskim ragbistima, Leskovčanin Toma, pokazao se toga dana i kao najvatreniji navijač: „Prišao nam je i rekao, ,Ne zaboravite da danas igrate za otadžbinu’“.

Što se srpskih mladića tiče, ova „strana“ i neobična igra im je ostala u najlepšem sećanju. Ipak, ragbi je u to vreme još bio daleko od Srbije. Živko Ilić je primetio i da je zavladalo mišljenje „da je to surova, opasna i vratolomna igra. Koliko je ovo pogrešno uvideće se onda kada na našim igralištima počne da se igra ova brza, poletna i dinamična igra“.

 

Nastaviće se...