Zgrada na Bulevaru Oslobođenja 61, sa zaobljenim umesto kockastim ćoškom, umalo da postane jedna od onih što će je raspoznati svako u Beogradu. Ne samo zbog upečatljive crvene boje, već i neonom ispisanog imena italijanskog autogiganta.

Četiri slova FIAT prvi put su nad ravnim krovom zasvetlela pre 80 godina. Kasnije će umesto FIAT-a na njoj svetleti ime “Jugoauto”, pod kojim su je prepoznavali svi oni u posleratnom periodu dolazili u Beograd s juga.

U međuvremenu su se iz zgrade odselili i uglancani Fiatovi modeli. Ali, originalni Salon automobila Fiat je iza svojih zidova ostavio nešto drugačiju priču.

Italijanski automobili, po prvi put u Beogradu

1939. godine u Beograd su iz Torina prvi put stigli ganc novi automobili. Bili su izloženi u prizemlju polukružne crvene zgrade, a iza širokog zastakljenog luka pod ravnim krovom, italijanska fabrika je predstavljala svoje nove dizajne. Projekat autosalona izradio je čuveni beogradski arhitetka Milan Zloković po Fiatovoj narudžbi.

Salon je od početka izazvao pažnju javnosti. Zamišljen kao sintaksa italijanskog racionalizma i Zlokovićevog ličnog izraza, salon je pored zgrade u kojoj su bili smešteni izložbeni salon i deo sa stanovima, imao i još dva krila duž prometnih ulica u kojima su se nalazile garaža i radionice. Zgrada je sagrađena o ojačanog betona, dok je ravni krov, još uvek novina u našem građevinarstvu bio obložen bitumenom koji je pružao izolaziciju. Iskorak je bio i neobična kombinacija prirodnog kamena u prizemlju i crvene cigle na fasadi zgradi, koja se kosila sa prethodnom “potpuno belom” estetikom koju je Zloković unosio u svoje radove.

Ova neobična i hrabra estetika, narušena je 1971. godine kada je zbog izgradnje petlje Autokomanda prizemlje potpuno odsečeno od ulice.

Kako su se u priču umešali diplomatski interesi i predlozi budućeg srpskog nobelovca

Ipak, kako je u tim predratnim godinama malo šta bilo slučajno, tako je Fiatov dolazak u Srbiju je najmanje imao veze sa automobilima. Iza moćne sile sa četiri točka stajala je još moćnija – ona politička.

Na ovo danas zaboravljenu criticu, ukazuje hroničar Beograda, Nenad Novak u svojoj knjizi "Beograd kroz ključaonice 100 kuća". Naime, mesecima pred početak Drugog svetskog rata političke veze dve kraljevine su postale još tešnje, i to se dalo naslutiti iz više nego bliskih drugovanja nekolicine ključnih ljudi srpske i italijanske diplomatije. Štaviše, stvari su se u tom pravcu počele razvijati još septembra prethodne godine kada je Musolini krenuo u obilazak italijanskih pograničnih oblasti sa Jugoslavijom.

Sa jugoslovenske strane nalazio se tadašnji predsednik vlade Kraljevine Jugoslavije Milan Stojadinović, koji je sa Musolinijem delio simpatije prema autokratskoj vladavini. Uz to je Stojadinoviću bio naklonjen i Musolinijev zet, moćni grof Galeaco Ćano. Političko-porodične veze, pak, brzo su mu obezbedile napredak do mesta ministra inostranih poslova Kraljevine Italije.

Iste godine kada će Fiat otvoriti salon u Beogradu, između grofa Ćana i Milana Stojadinovića razvilo se snažno prijateljstvo. Ovakvoj prisnosti kumovali su isto tako snažni diplomatsko-politički interesi, prvenstveno oni koji su se ticali teritorijalnog prekrajanja Balkana.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković", screenshot / "Pravda", 21. januar 1939. 

Među najvažnijim temama te godine bila je diskusija o podeli albanske teritorije. Pored Stojadinovića i Ćana, presudnu ulogu je u tome imao i diplomata koji će kasnije postati naš jedini nobelovac. Krajem januara 1939. godine, Stojadinović je grofa ugostio u vili princa Eugena Savojskog, koja se nalazila na poljoprivrednom državnom imanju Belje u Baranji. Ovaj događaj je sa velikom pažnjom bio ispraćen na naslovnim stranama svih jugoslovenskih novina, a svakodnevno su prenošeni i izveštaji stranih novina koje su sa neskrivenim zanimanjem čekale ishod pregovora.

Sa Stojanovićem je u društvu bio i veliki Ivo Andrić. Kao zamenik ministra inostranih poslova Stojadinovićeve vlade, Andrić je bio zadužen da pripremi "Referat o albanskom pitanju". Njegov predlog je bio da se Albanija podeli između Italije i Jugoslavije, sa čime se složio i grof Ćano. Međutim, ono što je moglo zavučati kao ozbiljno zasedanje nekolicine uglednih diplomata, imalo je i onu drugu, nezvaničnu stranu. Kada bi pregovore odmenile lovačke priče i pesme uz vino, na trenutak bi nestajala i svaka naznaka zvaničnosti.

Dok su u novine dospele slike nasmejanog Ćana sa ustreljenim trofejnim jelenima, kružile su i priče da su sem lova na krupnu i sitnu divljač, Stojadinović i grof posebno uveseljavali na zabavama od kojih bi pošten svet crveneo.

Kako su važni politički dogovori najzad doživeli krah

Iako su zakulisna pregovaranja poslužila jačanju diplomatskih odnosa, do trenutka kada je Fiatov salon postao kruna ovih kompromisa, situacija će se po tom pitanju ipak preokrenuti. O pojedinim detaljim pregovora doznala je od kneza Pavla Karađorđevića i engleska diplomatija – između ostalog i o predlozima da se, poput albanskog pitanja, po istom principu između Italije i Srbije reši podela Hrvatske.

Kao protivnici širenja Italije, Englezi su intervenisali sa namerom da Stojadinović bude smenjen. To se dogodilo već petnaestak dana nakon pregovora na imanju Belje. Godinu dana kasnije Stojanović je uhapšen, i kao politički izgnanik prešao je put od planinske kuće na Rudniku, preko Soluna i Mauricijusa, sve dok nije postao slobodan građanin Buenos Ajresa.

Grof Galeaco Ćano smenjen je sa mesta ministra inostranih poslova Italije početkom 1943. godine. Nekoliko meseci kasnije, smenjen je i njegov zet Benito Musolini. Veliki Ivo Andrić, kao protivnik nemačke politike, na sopstveni zahtev je penzionisan krajem 1941. Do kraja života je odbijao da prima državnu penziju, a diplomatsku karijeru je u potpunosti zamenio literarnim pozivom.

Što se Fiatovog autosalona tiče, on je danas retki podsetnik na manje-više nepoznate detalje italijansko-srpskih diplomatskih odnosa u osvitu Drugog svetskog rata. Za razliku od uglednih činovnika koje je snašla nevesela sudbina, on i dalje, makar zaboravljen i skrajnut, ostaje kao simbol neostvarenih političkih težnji.