Najveće gradilište u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih godina bio je Novi Beograd, koji je važio za pravi projekat procvata života grada, posebno zbog potrebe za zbrinjavanjem sve većeg broja stanovnika koji su u prestonicu stizali sa svih strana ondašnje zemlje. Sa dolaskom mašina došlo je i preko dvesta hiljada duša čije su ruke izdigle ovaj deo grada iz močvare na jedan potpuno novi i visok nivo. Čak i po nekoliko spratova visok.

U ovoj košnici modernizma i brutalizma, posebno se izdvaja jedna neobična zgrada - Sava Centar.

Građevina koja stoji nepomično, ali deluje kao da je živa. Niskog rasta ali zbog svoje pozicije na kojoj živi itekako je primetna. Zapravo, nekako nezaobilazna, bar pogledom. Moglo bi se reći da je nakon Mostarske petlje ova građevina jedan od prvih domaćina koji će vam pružiti ruku i dobrodošlicu prilikom ulaska u Novi Beograd.. 

Prvo skoči, pa reci "hop"

Sve je počelo 1975. godine kada se Josip Broz Tito, predsednik SFRJ,  našao na Konferenciji o evropskoj bezbednosti i saradnji u Helsinkiju. S obzirom na to da je u to vreme svoju posvećenost ulagao u napredak zemlje, iskoristio je priliku da njegova država dobije titulu domaćina naredne Konferencije, koja je trebalo da se održi 1977. godine.

Tito je oberučke prihvatio ovu priliku, znajući da će doprineti poziciji Jugoslavije u mnogim međudržavnim odnosima. Međutim, po povratku iz Helsinkija shvata da Beograd, kao glavni grad nema mogućnost održavanja ove bitne, masovne, političko-akademske konferencije. Ona jeste bila jedinstvena prilika za državu da bude domaćin, ali isto tako je moralo brzinski da se dela i "stvori" mesto koje će odgovarati ovako važnom događaju.

Foto: Wikipedia / Nicksarebi - Sava Centar 1978.

Grad u gradu

Usledila je gradnja kompleksa čija će svrha biti ugošćavanje kongresa, konferencija, i sličnih dešavanja. Ponudu da projektuje ovaj kompleks dobio je tada već ugledni arhitekta, Stojan Maksimović. Rok koji je dobio bio je godinu dana. Maksimoviću je povereno da projektuje jedan mali "grad u gradu", objekat koji će da sadrži sve: konferencijske sale, komercijalne prostore, restorane i hotel.

Maksimović je nosio veliki pritisak, ali duh hrabrosti i avanturiste ga nije izdao, već ga je podstakao da istraje.

Gradnja ovakvog centra bila je podeljena u tri faze, koje su se odigravale shodno velikim najavljenim događajima u njemu. Do održavanja Konferencije o bezbednosti i saradnji završena je i prva faza gradnje, 1977. godine. Predsednik Josip Broz Tito je 14. maja te godine svečano otvorio najveći kongresni centar u Jugoslaviji, na obali reke Save, sa prigodnim imenom: "Sava" centar.

U drugoj fazi gradnje za godinu dana nastala je velika dvorana koja sadrži skoro četiri hiljade mesta, dok su u toku treće godine gradnje radovi završeni stvaranjem hotela u okviru kompleksa, pod nazivom "Beograd Interkontinental", a međusobno su povezani podzemnim prolazom.

U velikoj dvorani bina je trebalo da bude rotirajuća, ali se od tog plana odustalo kako bi se radovi završili i pre zadatih rokova, do održavanja 11. kongresa Saveza komunista Jugoslavije 1979.

Time su navršene tri godine čuvene rekordne gradnje jednog, može se reći, omanjeg grada koji je u sebi imao za svakog po nešto: kafić, restoran, ambulantu, frizera, saunu, službu za pranje i peglanje veša, banku, poštu, informacione službe itd.

Podsećao je na centar grada u kome čovek može da obavi sve neophodne poslove u jednom danu, a pritom da ne mora previše da šeta.

Unutrašnji prostor objekta se stapa iz sadržaja u sadržaj, pa se stvara osećaj kao da zidova i nema.

Pričalo se da je svaki od prozora, koji i dan danas čine prepoznatljivu konstrukciju ovog objekta, tada vredeo isto koliko i jedan automobil Fića.

O značajnosti Sava Centra govori i nagrada koju je njen arhitekta, Stojan Maksimović, dobio za najbolje arhitektonsko ostvarenje 1977. godine. Kasnije su za isti projekat Maksimoviću usledila i mnogobrojna slična domaća ali i evropska priznanja, a bio je nominovan i za Prickerovu nagradu, koja se smatra Nobelovom nagradom za arhitekturu.

Foto: Pavle Kaplanec

Kongresi, ne i koncerti

Pošto je sama namena centra od početka bila održavanje kongresa i konferencija, takvi događaji i jesu u njemu nalazili mesto. Tu su se odigravali međunarodni skupovi poput godišnjih sastanaka Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke, Generalne skupštine Interpola, UNESKO-a, Samit nesvrstanih i slična okupljanja od velikog značaja.

Samim tim ovaj centar je poprimio mesto u nekom uzvišenijem staležu. Postao je ozbiljan, nosio je odelo i kravatu, uvek sveden i pristojan, a sve u skladu sa svojim gostima koji su kroz njega prolazili.

Ulazilo se sa dozvolom, ličnom kartom, propusnicom. Nije bilo nikakvih naznaka da će takva dvorana vremenom postati jedan od vodećih umetničkih domova u regionu.

Iako je Maksimović bio kritikovan zbog mogućnosti da će centar nakon prve konferencije postati pusto mesto koje se više neće ni koristiti, dugovečnost Sava Centra dokazala je drugo.

Vreme, kao najbolji pokazatelj, iznedrilo je to da Sava Centar ipak postane domaćin muzičkih koncerata, filmskih projekcija, pa čak i predstava. Smatra se da se to pokazalo kao najbolja stvar koja je ustanovi mogla da se dogodi, a zajedno sa njom možda jedna od boljih stvari kulturnog života koja se dogodila i našem celom gradu. 

Sala sa dušom

Sava Centar je postao duša grada. Najveća građevina sa još većom dušom. Ovuda je prošlo mnogo osmeha, ali je upio i mnogo više suza nego što može da se zamisli, proisteklih iz raznih emocija. Čuva toliko uspomena u sebi, više nego bilo koja kamera i foto aparat. Doživeo je mnogo raznih emocija, i dalje ih doživljava i poistovećuje se. Njegovu srž upotpunjuju i zaposleni, koji čine jedan celokupan paket. Zbog ovakvog paketa umetnici se ovoj kući vraćaju rado i veoma često.

Ovde se održavaju bez prestanka muzički spektakli najvećih stranih muzičkih zvezda, ali i naše domaće zvezde nikako ne zaostaju. Često jedan domaći izvođač ume da priredi toliko uzastopnih koncerata, da će publika uvek tražiti za svaki još jedno dodatno mesto. A muzičari neretko biraju baš ovu salu, jer kažu: ima dušu. Izvođač u njoj oseća veću prisnost sa publikom. Tu može potpuno da se ogoli. Dok publika sve to oseti, upije i uvek uzvrati. Za razliku od drugih sala u gradu, koje se koriste više zbog masovnosti, spektakularnosti nastupa, većih tehničkih pa i pirotehničkih mogućnosti, Velika sala Sava Centra, koliko god da je velika, smatraće se malom, intimnom dnevnom sobom u kojoj prijatelji razmenjuju reči, emocije i stihove.