U vreme svog najvećeg uspona, Beogradska tvrđava imala je četiri masivna i dobro utvrđena ulaza u grad. Najjužniji ulaz, odnosno Sava kapija, predstavljala je složeni kompleks prolaza, bastiona i bedema koji se protezao od današnje Karađorđeve ulice do Donjeg grada.    

Pored svog strateškog i komunikacionog značaja, Sava kapija je značajna i po tome što su se kroz nju u noći 12. decembra 1806. godine probili Karađorđevi ustanici, oslobodivši tako beogradsku varoš posle vekova turske vlasti.

Grafika: Konstantin N. Nenadović / Život i dela velikog Đorđa Petrovića Kara-Đorđa Vrhovnog Vožda, oslobodioca i Vladara Srbije i život njegovi Vojvoda i junaka: Kao gradivo za Srbsku Istoriju od godine 1804 do 1813 i na dalje

Kapija izgubljena u vremenu

Iako danas postoji jako malo istorijskih i fizičkih dokaza koji bi omogućili rekonstrukciju izgleda i funkcije Sava kapije, smatra se da je osnovne obrise dobila tokom obnove Beogradske tvrđave početkom XIV veka. Naime, kao pobedonosni vladar u sukobu sa ugarskim kraljem, car Stefan Dušan 1336. dobija od francuskog kralja Luja Velikog na upravu Beograd i Bosnu. U cilju osnaživanja nekadašnjeg ugarskog utvrđenja, u Beogradu se zida Južni zid čija je funkcija je bila zaštita predgrađa koje se prostiralo Savskom padinom i u Donjem gradu. Jedan od ulaza u utvrđeni grad bila je upravo kapija koju nazivamo Sava kapija.

U narednim vekovima kapija će biti proširivana i doziđivana, posebno za vreme austrijske vladavine početkom 18. veka. Tokom ove rekonstukcije dozidan je rečni zid Donjeg grada, a kapija je proširena na četiri metra. Ipak, ovo je bilo kratkog veka, pošto je posle prelaska grada u Osmanlijske ruke 1740. godine porušena skoro celokupna austrijska spoljna fortifikacija. Sličnu sudbinu imala je i Sava kapija, koja je potom obnovljena i dozidana u skladu sa turskim planovima.

U vreme turske vladavine, ova kapija predstavljala je jedan od četiri glavna ulaza u grad, pored Varoš kapije nekoliko stotina metara dalje, Stambol kapije na današnjem Trgu republike i Vidin kapije koja je predstavljala ulaz u grad sa dunavske strane. Prema sačuvanim svedočenjima ustanika, Sava kapija nalazila se desno od Velikih stepenica i predstavljala je direktnu vezu tvrđave sa Savom, pristaništem i putem koji je vodio do Šapca, Banja Luke i zapadnih delova Balkanskog poluostrva. Zbog ovoga se u zapisima sreće i naziv Banjalučka, Bosanska i Šabačka kapija. Među ondašnjim stanovnicima, ovaj ulaz u grad je bio poznat i kao Racka kapija, što je sugerisalo da se u ovom delu nalazio srpski deo varoši, naseljen pretežno alasima i sitnim trgovcima, većinom bosanskim doseljenicima, koji su se okupljali oko dokova pristaništa.

Sama kapija bila je zasvođeni prolaz, napravljena od fino tesanog kamena, dok su stranice bile zidane od kamena i opeke. Zbog strateškog značaja kapije, dozidana je i manja kasarna za turske vojnike. Straža je bila prisutna tokom čitavog dana, dok je preko noći kapija zatvarana. Dobro utvrđeni prolaza potom je vodio duž obale Save do manje kapije koju danas nazivamo spoljna Sava kapija, te stepenicama do kapije Savske padine, Kralj kapije i unutrašnjeg dela utvrđenja.

Foto: Wikipedia / "Istorija Beograda", Balkanološki institut 1995, strana 153 - Raspored ustanika prilikom oslobođenja Beograda od Turaka

Ustanički trojanski konj

Upravo zbog ovoga je Karađorđe po nagovoru Konde Bimbaše osmislio plan po kome je Sava kapija odabrana kao mesto na kome će ustanici slomiti turski otpor i započeti združeni napad na bedem čitavom dužine. Plan je bio da u noći uoči Bajrama, Konda sa svojom grupom prišunja kapiji i otvori je sa spoljne strane. Potom bi ustanici uterali jedna naoružana kola kroz kapiju i započeli napad sa bočne strane, štiteći tako glavnicu koja je napadala bedem sa spoljašne strane.

Plan je donekle uspeo, omogućivši ustanicima predvođenim Kondom i Uzun-Mirkom da uđu i grad i omoguće proboj vojnicima Miloja Petrovića do Varoš kapije. Njihovo napredovanje je brzo primećeno i posle desetočasovne krvave borbe Turci su se povukli u tvrđavu. Ipak, tvrđava će ostati neosvojena tek nešto manje od mesec dana, kada posle dugih pregovora 8. januara 1807. godine turski paša sa posadom napušta Beograd.

Tragovi u kaldrmi

Tokom godina zajedničke srpsko-turske vladavine u prvoj polovini XIX veka, Beogradska tvrđava gubila je svoj strateški značaj, te je malo pažnje posvećivano održavanju zidina. Pored zuba vremena, prvo značajnije razaranje bedemi i Sava kapija doživeli su tokom turskog bombardovanja Beograda 1862. godine. U izveštajima iz tog vremena nalazimo da su tom prilikom srušene Sava i Varoš kapija. 

Demilitarizacija tvrđave, razvoj Beograda i potpuno menanje izgleda dela grada koji se protezao duž nekadašnjih bedema, doveli su do toga da Sava kapija vremenom potpuno padne u zaborav. Fotografije s početka 20. veka, kao i zapisi prilikom pokušaja rekonstrukcije, retki su svedok izgleda Save kapije, koja je već tada bila u ruiniranom stanju.

Kapija je skoro potpuno razorena prilikom savezničkog bombardovanja 1944. godine. Već pomalo izgubljena u sećanjima savremenika, fizički obrisi kapije otkriveni su sedamdesetih godina XX veka kada su počela opsežna istraživanja Kalemegdana. U to vreme je spoljna Sava kapija bila jedini svedok postojanja ovog nekada važnog kompleksa.

Opsežna rekonstrukcija kapije započeta je početkom XXI veka, kada je deo nekadašnjeg prolaza očišćen i delimično obnovljen. Iako za sada ne postoje planovi za potupunu obnovu Sava kapije, izgradnjom pasarele između nekadašnjeg savskog pristaništa (Beton hale) i spoljne Sava kapije, ponovo je omogućena komunikaciju između platoa ispred Kralj kapije i savskog priobalja.

*Naslovna fotografija - Državni arhiv Austrije