Palata glavne pošte u Beogradu, nalazi se na raskrsnici Takovske ulice i Bulevara kralja Aleksandra u neposrednoj blizini Narodne skupštine. Svaki Beograđanin je barem jednom u životu prošao pored ovog monumentalnog zdanja, a ipak malo ko zna da njegova istorija krije mnoge zanimljive činjenice, pa čak i jednu tragičnu smrt.

Kako je nastala potreba za novom građevinom

Ideja za podizanje zgrade, koja će objediniti Glavnu poštu i Poštansku štedionicu, javila se sredinom dvadestih godina 20. veka usled naglog razvitka poštanskih usluga i Poštanske štedionice, kao jedne od vodećih finansijskih institucija toga vremena.

Prostor u palati „Moskva“, u kome je Poštanska štedionica započela svoj rad 1923. godine, postao je tesan, te je tadašnja vlada 1930. godine raspisala veliki konkurs za izradu projekta palate Poštanske štedionice i Glavne pošte. 

Kobno “ne”

Na konkurs je pristiglo 15 radova, od kojih su tri nagrađena, a četiri otkupljena. Prema mišljenju uglednih srpskih, hrvatskih i slovenačkih profesora koji su činili komisiju, glavna nagrada pripala je mladom zagrebačkom arhitekti Josipu Pičmanu, čiji se rad bazirao na načelima moderne arhitekture i planiran je kao kombinacija betona i velikih staklenih površina. 

Međutim, ubrzo se od ovog rešenja odustalo. Prema nekim navodima, razlog je bilo to što se Kralju Aleksandru ovo rešenje nije svidelo. Naime, vladar nije želeo poštu čiju će fasadu deca moći da “razlupaju praćkom”.

Ubrzo nakon što je Kralj doneo svoju odluku, Josip Pičman je, iz očaja, na tragičan način oduzeo sebi život. Sve se dogodilo svega par sati pre nego što mu je stiglo pismo da je jedan od njegovih radova prihvaćen u sklopu drugog projekta. Bile su to lepe vesti koje Pičman nikada nije čuo.

Trn u oku građanstva

Naredne, 1931. godine, raspisan je novi interni konkurs, koji je trebalo da promeni samo spoljašnji izgled pobedničkog projekta. Međutim, nakon još jednog neuspelog pokušaja, konačno je prihvaćeno rešenje ruskog arhitekte Vasilija Androsova. Njegova vizija glavne pošte, sa kamenom fasadom i visokim stubovima od drugog do petog sprata, kao i masivnim stubovima na samom ulazu, dala je ovom objektu stamenost i monumentalnost koju je tadašnja vlast zahtevala. 

Mesto za izgradnju, obezbeđeno je još 1928. godine, tako što je država otkupila plac od Crkve Svetog Marka za 13 miliona tadašnjih dinara. Izgradnja je započeta 1935. godine, a završena 1938. Ipak, građani Beograda uopšte nisu bili zadovoljni ovom izgradnjom. Izbegavali su da prolaze pored gradilišta i govorili kako će “jedna ogromna i prosta zgradurina da zakloni pogled na Crkvu Svetog Marka”. 
Nakon završetka radova, u zgradu se uselilo nekoliko institucija, na prvom mestu Poštanska štedionica, Glavna pošta, Ministarstvo pošta i telefona, kao i Glavni telegraf i Glavni telefon.

Od drugog svetskog rata do danas

Glavna pošta od useljenja u zgradu do današnjeg dana nije menjala svoju delatnost, barem u onom delu palate koji gleda na Takovsku ulicu. Međutim, drugi deo zgrade okrenut prema bulevaru Kralja Aleksandra, u kome je prvobitno bila smeštena Poštanska štedionica , menjao je svoje stanare, kao i svoju namenu.

U tom prostoru radila je Narodna banka do 2006. godine, nekoliko ministarstava Republike Srbije koja su se tu doselila 2003. godine, a od 2013. ovaj prostor koristi Ustavni sud Srbije. Te iste 2013. godine, palata dobija status spomenika kulture.

Danas je palata ukrašena raznim atraktivnim svetlosnim efektima koji, u zavisnosti od situacije i povoda, menjaju boje i svetlosne oblike. tako je, septembra 2021. godine, zgrada Glavne pošte svetlela u bojama srpske zastave u znak podrške srpskim olimpijcima.