Poslednjih 200 godina istorije Beograda ljubomorno čuvaju kaldrma i zidine. Ali ima i nekoliko živih svedoka koji još pamte i kneza Miloša i oba svetska rata. Ove neme starine, zeleni stogodišnjaci Beograda, ponosito stoje širom grada, bacaju hladovinu leti, šušte lišćem na vetru i nemuštim jezikom pripovedaju svoje priče i beleže nove.

Platan kod konaka kneza Miloša

Ako se za neko drvo može reći da je impozantno i da impresionira svojom veličinom svakoga ko pred njega stane, onda je to svakako javorolisni platan ispred Miloševog konaka na Topčideru. Sa svojih 34 metara visine i krošnjom obima neverovatnih 50 metara, ovo drvo jedno je od najvećih i najlepših svoje vrste u Evropi.

Priča koja stoji iza ovog stabla veoma je zanimljiva. Naime, pred sam kraj svoje vladavine knez Miloš naložio je da se u Beču pazari 350 sadnica platana kako bi se ukrasio park oko konaka koji tek što je završen.

Foto: Digitalna NBS - Platan ispred konaka početkom 20. veka

Sadnice su donete i knežev baštovan 1831. godine počeo je da ih sadi prema dogovorenom planu. Međutim, jedno drvo je preostalo kao višak. Smatrajući da je greota baciti zdravu sadnicu, baštovan upita Kneza šta da radi, a Miloš mu reče da ga "turi u krečanu što je ostala kad je konak građen". Tako i bi.

Navodno baš zbog tog zaostalog kreča, platan poče da buja i raste "ko iz vode". Već 1881. godine behu postavljeni prvi podupirači jer su glavne grane toliko narasle da samo što se nisu prelomile.

Danas, grane i brojni podupirači koji ih drže, potpuno su srasli i čvrsto drže jedno drugo.

Inače, platan ispred Miloševog konaka je, kao istorijska hortikulturna baština, pod zaštitu države stavljen 1949. godine.

Starac sa "Cvetića"

Cvetni trg dom je najstarijem stablu hrasta lužnjaka u Beogradu koji je stavljen pod zaštitu države. Nagurao je čiča oko 200 godina kao jedini koji je pretekao od šume koja se protezala od njega pa sve do Manježa.

Jasenovi i hrastovi odavno su raskrčeni sa ovog poteza. Umesto njih tu je danas park, lokali, pozorište Bojan Stupica, zgrade prelepih fasada i tramvajske šine. Ipak, lužnjak ih, sa svojih 26 metara visine, i dalje, sa ponosom gleda.

Foto: Wikipedia / Dungodung - U dvorištu kuće kralja Petra I nalaze se neka od najstarijih stabala u Beogradu

Veće beogradskih mudraca

Beograd ima još nekoliko stoletnika pod svojim krilom.

Tako u dvorištu kuće kralja Petra Karađorđevića stoje dvojica drugova koji su nerazdvojni više od 110 godina – drvo ginka (visoko 24 metra) i stablo magnolije (10 metara visine).

Oba stabla su pod zaštitom države od 1998. godine.

Još jedan "matorac" je Senjački kesten koji je, nažalost, danas pokojni. Naime, srušila ga je oluja pre nekoliko godina. Njega je, 1838. godine, na svom imanju posadio Jakov Jakšić, blagajnik kneza Miloša. O ovom drvetu postoje veoma uredni podaci kada je cvetao i kako je rastao, a ovu statistiku vodio je Jakšićev sin Vladimir, inače jedan od prvih srpskih meteorologa.

Članovi veća su i dve tise u porti Saborne crkve koje, takođe, imaju više od jednog veka. Zanimljivo jedno drvo se smatra muškim, a drugo ženskim, što ih čini najstarijim prestoničkim parom. Pod zaštitu, država ih je uzela 1979. godine. Inače, pravo je čudo da tise ima u Beogradu, jer ovo drvo nije karakteristično za prestonički atar.

Foto: Milena Arsenić - U porti Saborne crkve nalaze se dve tise koje pod zaštitom države

Uprkos tome, tu je i stablo tise u dvorištu dečijeg vrtića "Sveti Sava" u Požeškoj ulici koje ima preko šest decenija. Odličnog je zdravlja i odlučno prkosi izduvnim gasovima i gustom saobraćaju.

Inače, u narodu se veruje da tisovo drvo ima čudotvornu moć – navodno čuva od zla onoga ko ga nosi, pa je često tisovina stavljana u kolevke bebama, a muškarci su je ušivali u odeću kada krenu u rat.

Stotu godinu uskoro će uzeti i bukva smeštena u dvorištu vile ruske emigrantkinje, grofice Olge Vrangel. Ova gospođa u godinama visoka je 22 metra i odličnog je zdravlja.

Čuven je i dud u parkiću na uglu Takovske i 27. marta. Zna se da je iz vremena vlade kneza Miloša, ali nije poznato da li ga je neko posadio ili je sam iznikao. U svakom slučaju on je tu više od 170 godina.

Za kraj, valja spomenuti i hrast lužnjak u selu Nemenikuće koji je stariji od 230 godina i svedočio okupljanju Karađorđa i ustanika koji su se u ovom selu pričestili 1806. godine, pre polaska u borbu sa Turcima.

Srpska prestonica i njena okolina dom su velikog broja starih stabala koja su zaboravila više nego što mi pamtimo. Ona su prirodno blago, ponos Beograda i živi most koji nas spaja sa predacima. Zato čuvajmo ih na mnogaja ljeta.