Skriven od očiju milion i par hiljada svojih žitelja, ušuškan je Beograd koji živi neki drugačiji, paralelni život. On će retko kad biti predmetom aktuelnih tema, mada je teško proceniti koliko ga od tih milion i par hiljada duša istinski poznaje. Sudeći po svemu, ne baš mnogo, jer život iza njegovih hladnih, masivnih zidova nije ni nalik ovom kakvog znamo: udoban, predvidiv, i s vremena na vreme pomalo dosadan. Zapravo, usudite li se da iza tih zidova kročite, očekujte da vas obuzme nepogrešivi osećaj kao da je vreme stalo.

I miruje već decenijama i vekovima, uporno odbijajući da nas sustigne. Daleko od Beograda koji poznajete, a ipak tako blizu, tik pod stazom kojom hodate – tu se nalazi Beograd ispod Beograda, sa svim (ne)znanim tajnama koje čuva.

Foto: Pavle Kaplanec - Ulaz u Rimski bunar

U ljubavi i ratu sve je dozvoljeno – na zemlji, ali i u dubinama podzemlja...

Zamislite na trenutak da je tlo pod vašim nogama potpuno prozirno. Možete li pretpostaviti šta biste sve videli dok koračate pogleda oborenog ka vrhovima stopala?

Neobavezna šetnja Kalemegdanom mogla bi postati iskustvom nakon koga ovog kamenog gorostasa više nećete gledati istim očima. Jer, baš do mesta gde ste odlučili provesti mirno subotnje popodne, nalaze se gvozdena vrata sa natpisom "Rimski bunar".

Ali šta bi moglo biti tako fascinantno u jednoj običnoj rupi koja je, kako joj naziv kaže, kadgod služila snabdevanju grada vodom?

Pa i ne mnogo toga, osim što ta "obična rupa" priča priču o jednoj od najjezivijih egzekucija u istoriji Beograda. Početak 16 stoleća u glavnom gradu obeležila je vladavina podeljene ugarske vlastele – a gde je politike i (podeljene) vlasti, tu je i zavera i spletki. Tajni dogovor čelnika da Turcima mirno predaju grad za pozamašnu svotu novca, osujećen je u poslednjem trenutku. Vođa vlastele Pavle Kinjiži, čuvši o izdaji svojih podanika, istog trena odlučuje da zaverenicima očita surovu lekciju.

Kanapima spušteni u 35 metara duboko grotlo, njih 37 ostavljeno je u (ne)milosti podzemlja. Izgladnelima i izmučenima do bezumlja, naposletku su im bačeni noževi kako bi se međusobno "dokrajčili". Ne iznenađuje što je otac horora, Alfred Hičkok, znao reći kako je ovo mesto za njega "prava poslastica". Naš reditelj Dušan Makavejev možda ne bi odabrao tako dojmljiv epitet, ali je potaknut stvarnim događajem koji se na ovom mestu zbio, ’60-tih godina režirao film "Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT". U ljubavnim trouglovima inače ne očekujemo rasplete u stilu "živeli su srećno do kraja života"; međutim ovaj je odista imao kobni ishod: saznavši za aferu svoje izabranice sa mladim kolegom, njen mladić je u naletu ljubomore baca u ponore Rimskog bunara.

U jednom bismo se, doduše, složili: njegovi graditelji sigurno nisu pomišljali da će on postati mestom poslednjeg susreta izneverenih ljubavnika. Naime, rupu duboku 30 metara prvi su iskopali Turci. Cilj im je bio napraviti podzemni rezervoar za vodu, ali ubrzo odustaju od posla zbog tvrdoće kamena. Kopanje do 60. metra dubine nastavlja se dolaskom Austrougara na vlast  u prvoj polovini 18. veka. Napokon, posle mukotrpnog rada, prazan cilindar počinju da ispunjavaju beogradske podzemne vode, a novi spremnik dobija i naziv po kome je danas poznat. Iako bismo pomislili da je nastao u vreme Rimljana, naziv bunara zapravo govori o ambiciji Austrougara da postanu "nastavljači svetog Rimskog carstva".

Foto: Pavle Kaplanec - Ulaz u čuvenu Barutanu

Podzemlje - mesto za kovanje zavera i skladišta smrtonosnog oružja

Pa ipak, nije se ispod tla zalazilo isključivo radi potrage za rezervama vode. Na primer, pripadnici posebnih vojnih jedinica – lagumdžije – često bi kopali tunele ispod Stambol-kapije, pokušavajući da tako dospeju do tvrđave i iznenade branitelje s leđa. Ovi su se, pak, dosetili da na široke bedeme gornjeg svoda postave tepsije s vodom, ili vojničke doboše na koje bi stavili zrna graška, pasulja i pirinča. Kada bi se voda počela mreškati, ili zrna na dobošima podrhtavati, "kontralagumdžije" su znale da se pod zemljom dešava nešto sumnjivo.

Ima li, uostalom, boljeg mesta za kovanje ubojitih planova ili skladištenje smrtonosnog oružja? Jedno od njih nalazi se upravo na samom izlazu iz Tvrđave. Ovde ćete doći ukoliko želite posetiti žurku u popularnoj Barutani i, pod uslovom da na to niste navikli, zaradite zujanje u ušima nakon višesatnog provoda uz zvuke elektronske muzike. Život Barutane kao stecišta kulturno-umetničkih događaja započeo je 1995, no, zavirimo li u njen prethodni život, shvatamo da su ondašnji stanovnici na umu imali nešto drugačiji vid zabave.

Drugu dekadu 18. veka obeležili su uporni sukobi austrijske i turske vojske, u vreme kada su Beogradom vladali Turci. Serija eksplozija u kojima je uništeno nekoliko skladišta baruta beše povod da se, po naredbi austrijskog vojskovođe Eugena Savojskog, započne sa kopanjem kolosalne veštačke pećine u steni dunavske padine. Njoj je potom dodeljena uloga barutnog magacina, a kako bi bila potpuno zaštićena, dodatno je opasana bedemima.

Ovde se vojskovođa Savojski dosetio da primeni pomalo nesvakidašnju ratnu taktiku. Znajući da Kuran Turcima izričito zabranjuje upotrebu alkohola – a da ovaj, s druge strane, potiče spremnost na sukob i osećaj smelosti i snage – odlučio je da u središtu novog magacina postavi – kafanu. Svoje vojnike bi pre bitke počastio turom rakije, čineći tako presedan u dotadašnjim taktikama ratovanja.

A nakon što su Turci ponovo prisvojili Beograd i obnovili austrijske bedeme, pod tlom današnjeg Vojnog muzeja niklo je još 16 podzemnih prostorija. Sa svake strane po 8, ove "mračne kuće" – tj. kazamati – bile su u sklopu bedema unutrašnje Stambol kapije. Osim što su bili važan deo sistema odbrane Beogradske tvrđave, kazamati Vojnog muzeja služili su i kao zatvorske ćelije. Zahvaljujući svojoj specifičnoj strukturi, tvrđava je i nakon 2 veka nastavila "udomljavati" zalihe oružja i municije. Tako se na potezu od Rimskog bunara do Barutane našla još jedna "beogradska tajna" – vojni bunker.

Tamo gde se nekad nalazila prva, originalna Kula Nebojša, svoje mesto su, tokom II svetskog rata, našla dva potpuno identična topovska gnezda. Vojni bunker služio je, između ostalog, i kao jezgro protivavionske odbrane, a kada je ceo taj prostor 1948. godine blokirala vojska, civilima je ulaz u bunker bio potpuno onemogućen.

A čak i da nije, pitanje je koliko bi prosečan čovek izdržao u prostorijama toliko skučenim da bi i oni najžilaviji počinjali patiti od klaustrofobije i osećaja panike.