Kada krenete niz Francusku ulicu, uklesanu u dorćolsku padinu i za sobom ostavite Narodno pozorište, baš na uglu sa Gospodar Jevremovom, pod brojem 21, nalazi se kuća Nikole Pašića. Ova građevina čuva mnoge tajne našeg najuticajnijeg državnika sa kraja 19. i početka 20.veka.

Pašićeva kuća pamti pregršt burnih događaja koji su se odigrali među njenim zidovima - od političkih odluka, do porodičnih skandala.

Zgrada za porodično uživanje, ispijanje kafe u dvorištu i primanje gostiju 

Kuća je izgrađena 1872.godine za potrebe braće Džanga-Nikole i Koste, uglednih prodavaca luksuzne i industrijske robe. Tih godina prostor iznad ulice cara Dušana, a ispod Knez Mihailove, bio je rezervisan za bogate trgovačke porodice. Veliki broj objekata, stoga je imao dvostruku namenu – sprat na kome se živelo i lokal u prizemlju kako bi posao trpeo što manje, a gazda vazda bio dostupan svojim mušterijama. Ipak to nije bio slučaj sa ovom velelepnom zgradom koja je imala da služi samo za porodično uživanje, ispijanje kafe u dvorištu i primanje gostiju.

Uoči smrti braće Džanga, menja se i stanovništvo kraja. Trgovačke porodice smenjuje politička i kulturna elita, formira se urbano gradsko jezgro, u domaćinstva se uvodi elektrifikacija, a kuće dobijaju i toplu vodu. U maniru ondašnje mode, 1893.godine u kuću se useljava Nikola Pašić, tada predsednik Skupštine, sa svojom porodicom -  suprugom Đurdjinom i decom Radetom, Darom i Pavom.

Prvih godina burna situacija na političkom nebu nije remetila lagodan život Pašića. Deca su bila živahna, Rade je jurio za loptom po dvorištu, a devojčice su se igrale čajanke na mansardi. Đurdjina je posle ručka ugošćavala svoje komšinice, ugledne gospođe, supruge političara i umetnika, a miris njenih vanilica, filovanih džemom od dunja, mamio je slučajne prolaznike. Pričalo se da je tako jednog dana po povratku iz popodnevne šetnje čak i kraljica Natalija, opijena slasnim mirisom, svratila na ove čuvene kolače gospođe Pašić.

Prvi čovek ondašnje Vlade, Nikola Pašić imao je svoju dnevnu rutinu. Obično bi, uz rtanjski čaj i crvenu jabuku, koju je sekao starim džepnim nožem na kriške, ugošćavao svoje političke saradnike. Rano ujutru, odmah posle doručka primao bi posete. U prijatnoj atmosferi doma, sa dunjama i jabukama na ormanu, u kabinetu za masivan orahov radni sto sedao je Nikola, predsednik Skupštine, a prekoputa njega u mrko zelenoj beržeri, smenjivali  su se sagovornici.

Govorkalo se da je baš u tom kabinetu, toj udobnoj beržeri donet niz bitnih odluka o napretku Srbije.

Tokom godina boravka u kući Nikolin politički uticaj je rastao, pa mu je, čak četiri puta, poveren mandate za sastav Vlade.  

Tajne prostorije “za ne daj Bože “ i “veliko blago”

U periodu Prvog svetskog rata, okupator u Beograd naseljava svoje oficire. Tako se u porodičnu kuću porodice Pašić, useljava jedan austrougarski oficir i preuređuje je za svoje potrebe. Namera oficira je da jedan deo kuće postane mesara, medutim okončanje rata je omelo sprovođenje te ideje u delo.

Po okončanju rata, u godinama koje su usledile Nikola Pašić , zajedno sa arhitektom Marjanom Vujovićem organizuje sanaciju kuće. Odlučuju se da ulaz uvuku od ulice i dograde novo krilo i sprat. Takođe, prave visok zid sa ogradom i ulazne stepenice kojima se penje na dvorišni plato od nasute zemlje. Pričalo se po Beogradu da su te 1921. godine  projektovane tajne prostorije “ da se nađu za “ne daj Bože” i da je u njima skriveno “veliko blago”. Ipak, bile su to samo glassine.

Istorija, potom, beleži razne velike događaje u kući. Jedan od poznatijih dogodio se 1899. godine kada je Nikola Pašić iz kuće odveden u obližnji zatvor Uprave grada. Optužen je, direktno od strane kralja Milana, za pokušaj prevrata, nakon neuspelog Ivandanjskog atentata.

Godine su prolazile i deca su odrasla. Kao i svoji roditelji, bila su umetnički nastrojena. Rade je vajao i slikao, vrlo su zapažene bile njegove karikature parlamentaraca na Krfu i ilustracije Vinaverovog satiričnog speva. Gospođice Dara i Pava bile su zanesene kultom arheologije i vizantologije. Njihove sobe bile su pune starih ikona, u bogatim ramovima i naučne literature.

Medjutim nije umetnost jedino što je interesovalo Radomira Pašića.

Nije bila tajna, da prodavac novina trči od pozorišta, niz ulicu i  kao vihor uleće u dvorište Nikole Pašića, kako bi doneo novine sa novom aferom mladog Radeta.

Naime, još kao dete nagoveštavao je da će biti nestašan - bio je izbačen iz svih beogradskih škola. A kad je odrastao nevolje su dobile novi oblik. Pričalo se da je mladi Pašić bio sklon mutnim poslovima. Bilo je reči o sumnivoj nabavci dragulja, vrednoj čak 350 hiljada franaka i sukobu sa princem Đorđem zbog pozajmice od 30 hiljada franaka koje je, u ime princa, tražio od njegove sestre Jelene, udate za ruskog princa Ivana Konstantinoviča. Tako se govorilo da je bio i u centru skandala povodom izgradnje nove fabrike oružja kako bi se ojačala skromna srpska privreda, a potom i da je sudelovao u aferi oko remonta vozova.

Često se dešavalo da, baš u trenutku kada bi Nikola Pašić krenuo ka Skupštini, u kuću, kao oluja, uleti nova nevolja njegovog sina. Tako se dešavalo da, odmah nakon doručka, kada je predsednik Vlade skidao šešir sa čiviluka, u kuću upadne prodavac novina. Zadihan i uplašen mladić, sa strepnjom bi predavao dnevne listove Pašiću. Nekad bi pisalo da se Rade u birtiji, u društvu lepih žena upitnog morala, celu noć kockao sa bogatim trgovcima ili da je diplomate, umesto na večeru, odveo u bordel i da je na pomolu internacionalni skandal.

Bilo kako bilo vesti su uvek zadavale glavobolju Pašiću. I tako, pre nego što bi ujutro stigao u Skupštinu, Nikola je morao da se pobrine za nestašluke svog sina.

Kad ti sin dođe glave 

S godinama nestašluci su bili sve ozbiljniji, pa se tako šuškalo da se, tog kobnog dana 1926. godine, uoči smrti Nikole Pašića, odigrao jedan neprijatan razgovor između kralja Aleksandra i Nikole. Pored razgovora o novom  mandatu za formiranje Vlade tema je bio i Pašićev sin.

Reputacija koju je tokom godina izgradio Radomir Pašić visila je nad glavom njegovog oca. Upleten u sumnjive poslove i korumptivne radnje žonglirao je između skandala dovoljno velikih da ugroze politički položaj svog oca.

Osamdesetogodišnji Pašić, po povratku sa audijencije kod kralja Aleksandra, poslednji put je prekoračio kućni prag. Legao je u svoj krevet i iznenada mu se zdravstveno stanje pogoršalo. U kuću dolaze lekari, postavljaju ga na masivni sto u salonu, puštaju mu krv, stavljaju obloge od slačica, na glavu krpu sa zamotanim ledom, sve u nadi da će ga spasiti.

Poslednje uzdahe Pašić pravi 10. decembra. 

Otkriće “velikog blaga“ posle smrti Nikole Pašića

Prvi u kuću, nakon smrti, užurbano dolazi vajar Đoka Jovanović kako bi uzeo otisak za posmrtnu masku. Nakon njega zdanje se puni uglednim svetom. Dolazi patrijarh Dimitrije, kralj Aleksandar i knez Pavle i brojne delegacije poslaničkih klubova. Ceo Beograd želeo je da oda počast Nikoli Pašiću. Narod je ispunio Francusku ulicu toliko da su žandarmi morali da intervenišu.

Na kraju, Nikolu su preselili na večni počinak u aleju velikana na Novom groblju, ispod biste koju je, za tu priliku, izvajao vajar Ivan Meštrović.

Posle smrti kuća prelazi u ruke nasledika Nikole Pašića. Tokom godina kuća biva podeljena na četiri odvojene stambene jedinice. Kćerka Pava je poslednji član porodice Nikole Pašića koji je živeo u kući.

Nakon niza godina, kuća dobija status spomenika kulture 1984.godine. Tom prilikom oformljena  je stručna komisija grada Beograda kako bi se izvršila procena stanja kuće i utvrdio status kulturnog dobra. U antologijskom objektu, jedinstvenom primerku predratnog načina života građanske porodice najvišeg standarda, traženo je blago Nikole Pašića. Pronađena su tri mermerna kamina i iznad njih ogledala, nekoliko komada stilskog nameštaja, tapiserje i intarzije, kao i nekoliko knjiga iz bogate biblioteke Pašićevih.

Od “velikog blaga” o kome se pričalo da postoji skriveno u kući, u podrumu, u kršu i lomu, u fascikli pronađena su njegova lična dokumenta i pasoš koji su tu čamili čitavih 58 godina.

Poslednjih četrdesetak godina kuća, sve do obnove, bila je napuštena. Bez struje i vode, u potpunom mraku, iskrivljenih rebara roletni, zguljene farbe na prozorima, oronule fasade i poštanskog sandučeta punog požutelih koverata.

U nekoliko navrata bila je privremeni dom beskućnicima, koji su gulili njene zidove i uništavali podove. Čak je godinama pružila utočište migrantima koji su iz nemara zapalili okolne vile.

Obnovljene spoljašnosti kuća Nikole Pašića i danas stoji kao spomenik jednog vremena i nemi svedok važnih beogradskih zbivanja.