U Donjem gradu, između Kapije Karla VI i kule Nebojša, naslonjena na bedeme, nalazi se zgrada nekadašnje topolivnice i vojne kuhinje. Ovo zdanje od kamena i opeke, predstavlja jedini sačuvani deo kompleksa Arsenal-Topolivnica, koji je bio izgrađen u prvoj polovini XVIII veka za vreme vladavine Austrijanaca.

Topolivnica srpskih ustanika

Kada je beogradski vezir Sulejman-paša predao Donji grad, a srpska Karađorđeva vojska ušla u Beogradsku tvrđavu 1807. godine, stvorila se potreba za osnivanjem radionice u kojoj će biti vršena popravka i izrada pušaka, jatagana, pištolja i kopalja, te izlivanje puščanih zrna, pa je postojeći austrijski arsenal na obali reke izabran za tu svrhu. Tri godine kasnije, odlučeno je da se ovoj radionici pridoda i topolivnica.  U njoj su se prepravljali oštećeni i zaplenjeni turski topovi, a izlivani su i prvi srpski topovi za potrebe ustanika. Osim popravke i izrade oružja, zgrada je imala alatnicu i kovačnicu za izradu točkova. Ovim je stvorena srpska vojna industrija, a oslobođeni Beograd dobio svoju prvu fabriku.  

Zabeleženo je da je prvi top u ustaničkoj Srbiji izlio majstor Jovan Petrović iz Zemuna, koji se pre toga bavio okivanjem topova od trešnjinog drveta. U beogradskoj topolivnici je izlio prvi metalni ili železni top. Pored njega, u topolivnici će raditi i majstori Milisav Petrović i Toma Milanović, koji su izlili prvi bronzani top. U nekim zapisima može da se nađe da su daroviti majstori pokušali da naprave i prvi rastavni brdski top, a ostalo je zabeleženo da je pred sam slom ustanka, 1813. godine, Karađorđe naredio izlivanje i prve haubice, tada poznate pod imenom kumbus.

Sačuvana su tri topa izlivena u ovoj fabrici. Prilikom povlačenja ustanika preko Save 1813. godine, topovi su zaplenjeni i smešteni su u bečki arsenal. Tu će ostati do 1937. godine, kada ih Beč poklanja knezu Pavlu Karađorđeviću. Danas se jedan od topova nalazi u Vojnom muzeju, drugi u kraljevom dvoru i treći u Topoli.

Pored izlivanja topova, u topolovnici su livena i prva srpska zvona za manastire i crkve, koja su pored religijskog značaja, bila i simbol slobodne Šumadije. Naime, zvona na srpskim svetinjama bila su zabranjena za vreme Turaka.

Zgrada vojne kuhinje

Samo šest godina, ova zgrada je služila kao topolivnica. Već 1813. godine, Beograd ponovo pada pod tursku vlast i topolivnica se pretvara u vojnu kuhinju. Prilikom renoviranja, turska vojska je dozidala velike dimnjake sa istočne strane objekta. Namena ovog objekta ostala je ista sve do početka XX veka. Prilikom povlačenja iz Beograda 1867. godine, Turci su predali knezu Mihailu i zgradu topolivnice.Tada se u nju uselila srpska vojska, koja je takođe koristila kao vojnu kuhinju. Jedina izmena bila je ta što su široki dimnjaci zamenjeni užim. Iz nepoznatih razloga, čitav kompleks je krajem XIX veka počeo da se raziđuje. Na ovo je verovatno uticala i selidba Topolivnice u Kragujevac, čime je beogradska izgubila svoj vojni značaj.

Ratna razaranja

Beograd je, prema nacističkim zamislima, bio važna tačka na dunavskom delu Rajha. Po zamisli nemačke uprave, Donji grad trebalo je da bude pretvoren u memorijalni centar. U okviru ovog projekta, odlučeno je da se sruši i ova zgrada. U zimu 1942. godine, Nemci počinju da raščišćavaju ceo prostor Donjeg grada i do kraja godine potpuno su ga uredili. Jedino što je ostalo, bila je Kapija cara Karla VI i zgrada Karađorđeve topolivnice, odnosno vojne kuhinje. Međutim, rušenje ove zgrade je obustavljeno, jer su čak i nacisti uvideli njenu kulturno-istorijsku vrednost i značaj. Ipak, u toku rata, zgrada je pretrpela velika oštećenja.

Topolivnica – spomenik kulture

Odeljenje za zaštitu spomenika kulture pri Umetničkom muzeju donelo je 1946. godine, odluku kojom je Beogradska tvrđava proglašena kulturnim dobrom od izuzetnog značaja i time ujedno stavljena pod zaštitu. Samim tim i zgrada nekadšnje vojne kuhinje predstavlja sastavni deo ovog zaštićenog spomenika kulture. Zgrada je bila u veoma lošem stanju sve do 1964. godine, kada je renovirana i konzervirana.

Opsežnim istraživanjem Donjeg grada, utvrđeno je da je sačuvana zgrada Vojne kuhinje bila deo većeg kompleksa koji se prostire na prostoru veličine 92 puta 92 metra. Iako se danas deo objekta nalazi pod Donjogradskim bulevarom, predložena je konzervacija i restauracija ostataka kompleksa Arsenal-Topolivnice radi zaštite i prezentacije otkrivenog dela građevine.

Danas se u ovoj zgradi nalazi jedan ogranak Centra za istraživanje Beogradske tvrđave u sklopu Arheološkog instituta SANU. Centar je zadužen za organizovanje i koordinaciju arheološkog rada u saradnji sa muzejima i zavodima za zaštitu spomenika kulture. U okviru svojih projekata, ovaj institut je inicirao mnoga istraživanja i arheološka iskopavanja, organizaciju zaštitnih i konzervatorskih radova. Na kraju, možemo slobodno reći, da je velika sreća što zgrada topolivnice još uvek postoji, iako je dosta izmenjena u odnosu na njen prvobitan izgled. Zgrada topolivnice na Kalemegdanu opstala je, uprkos svim nedaćama i ratnim razaranjima kao svedok jednog vremena i još jedan važan podsetnik na turbulentu srpsku istoriju.