Možda na najlepšem mestu na Kalemegdanu, okrenuta ka ušću Save u Dunav, nalazi se zgrada Vojnog muzeja. Pod ovim imenom je već 70 godina znaju skoro svi Beograđani, ali njena svrha je bila sasvim drugačija. Sagrađena je u periodu 1924-1926. kao zdanje Vojnogeografskog instituta i predstavlja jednu od građevina koju su ruske arhitekte ostavile našem gradu.

Prvi vojni institut u Srbiji

Zgrada koju danas znamo kao zgradu Vojnog muzeja, gotovo tri decenije imala je sasvim drugu svrhu. Građena je za potrebe Vojnogeografskog instituta koji je posle godina lutanja sredinom dvadesetih godina napokon dobio svoje stalni dom. Sam Institut osnovan je još u XIX veku, tačnije 5. februara 1876. godine kao Drugo odeljenje Đeneralštaba Srpske vojske. Prva karta objavljena je pet godina kasnije, a zatim su stvarni krenule uzlaznom putanjom.

Posebno je značajan rad vojnih kartografa tokom balkanskih i Prvog svetskog rata kada su srpsku vojsku i saveznike snabdevali kartama Balkana u različitim razmerama. Ni povlačenje 1915. i Albanska golgota nisu isprečili rad na kartama, te su ovom prilikom izrađene karte područja pre kojih je Srpska vojska prelazila.

Posle Prvog svetskog rata, odeljenje prerasta u Geografski institut 1920. godine, čime postaje i prva ustanova ovog nivoa. Tri godine kasnije menja ime koje i danas nosi, iako su se države u okviru kojih je obavljao svoju dužnost menjale – Vojnogeografski institut.

U to vreme se javlja potreba za izgradnjom jedinstvene zgrade za potrebe instituta, pošto su se dvadesetih godina njegova odeljenja nalazila u Zemunu. Kao lokacija izabran je istaknuti bastion na jugoistočnoj strani Beogradske tvrđave, a izrada projekta poverena je ruskom emigrantu Nikolaju Vasiljevu.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije

Nikolaj Vasiljev – Duh Baltika na Balkanu

Arhitekta Nikolaj Vasiljev rođen je daleko od Balkana i Srbije, u Jaroslavskoj oblasti, nekih 250 km severnoistočno od Moskve. Kao dete trgovca koji se svojom promćurnošću izdigao i seljačke klase, putuje u Sankt Peterburg gde studira civilno inženjerstvo, koje završava sa pohvalama. Posle toga stupa u državnu službu, a prvi kontakt sa Srbijom imaće 1908. godine kada sa inženjerom Stepanom Kričinskim osvaja prvo mesto na konkursu za izgradnju Uprave državnih monopola u Beogradu. U narednih desetak godina ostvariće brojne uspešne radove u stilu koji će postati poznat kao severni modern ili baltički stil, kako u Sankt Peterburgu, tako i u Talinu.

Posle ubistva carske porodice, odlučuje se na odlazak iz zemlje, te ga put vodi preko Krima i Carigrada u Beograd. U Beogradu je boravio samo dve godine, od 1921. do 1923. godine, ali ovo nije bila njegova krajnja odrednica. Iako je za kratko vreme stekao veliki ugled u srpskoj prestonici i izradio čitav niz projekata stambenih zgrada, marta 1923. godine kao ruski emigrant odlazi u Sjedinjene Američke Države u kojima ostaje sve do svoje smrti 1958. godine.

Foto: Milena Arsenić

Od Vojnogeografskog instituta do Vojnog muzeja

Zgrada Vojnogeografskog institut svakako je bila najznačajniji rad arhitekte Vasiljeva u Beogradu. O tome svedoči i činjenica da je prilikom konkurs za zgradu novinskog kolosa „Čikago tribjuna“ naveo da je u Beogradu bio glavni arhitekta Ministarstva vojske.

Po oceni arhitekte Aleksandra Jahontova i istoričara umetnosti Milana Prosena, ovo zdanje je bilo vešt spoj romantičarske evropske tradicije i stila koji je izgradio u Talinu, napravio uspešnu repliku srednjovekovnog zamka koji se utopio u okolinu Kalemegdana.

Zdanje Vojnogeografskog instituta je zaista bilo impresivnih gabarita sa 1600 m2 i čitavim lavirintom hodnika u prostorija u kojima se obavljao celokupan rad instituta – od preciznih merenja, preko izrade karata i pratećeg materijala do štampe mapa. U jednom tekstu iz „Vremena“ iz 1933. godine, navodi se da je posebno bio impozantan kabinet direktora Instituta, generala Boškovića koji je gotovo potpuno bio ispunjen kartama, dijagramima i planovima rada.

Još grandiozniji izgled zdanje je dobilo 1934. godine kada je završena izgradnja opservatorije na jednoj od kula instituta, a pred sam rat i posebno osvetljnje koje je činilo da izgleda kao pravi dragulj u noći. 

Nažalost, tokom Drugog svetskog rata zgrada je doživela velika oštećenja, te je Vojnogeografski institut još jednom krenuo u potragu za novim domom. Nova zgrada, građena je u periodu 1950-1954. na Paliluli, u blizini Bogoslovije, da bi 1956. godine bila useljena. Stara zgrada tom prilikom je predata na korišćenje Vojnom muzeju, čije je prethodno sedište značajno uništeno u ratu.

Posao na renoviranju jedinog preostalog kalemegdanskog zamka trajao je tri godine, pri čemu su izvršena određena pregrađivanja i nadziđivanja kako bi se zadovoljile specifične potrebe muzeja pod stručnim vođenjem arhitekte Đuke Kavurića. Prizemlje je tom prilikom uređeno za potrebe stalne i tematskih postavki, dok je suteren preuređen za potrebe depoa i konzervatorskih radova.

Konačno, 1959. godine, Vojni muzej je dobio svoju današnju adresu, na najlepšoj i najistaknutijoj tački Beogradske tvrđave.