Da je neko stanovnicima kraja uz prašnjavi puteljak rekao da će njihova uličica u budućnosti da nosi ime po jednom od najprosvećenijih srpskih vladara, verovatno bi mu se nasmejali u brk. A i kako ne bi. Umesto široke ulice i impozantnih zgrada, njihovo okruženje činile su čađave, naherene kućice stisnute uz tanku liniju suve zemlje koja je vrludala između baruština na obalama jedne od dve (velike) beogradske reke.

Ipak, Beograd je čudna zverka, a Beograđani uporni ljudi koji su od nemoguće pravili moguće, a ovo je priča o jednoj takvoj zgodi.

Sokak od 20 metara i lumperajka na obodu grada

Ako ste se u ovim vremenima interneta zatekli u nekoj od Internet grupa o putovanju i/ili našem gradu, verovatno ste naleteli na pitanje: „Gde da dobro jedem u Beogradu?“

Usledila bi torpedna paljba sa raznim lokalnim „etabliranim mestima“, ali bi krajnji odgovor uvek vukao kao Skadarliji. Jer, šta je u prethodnih šezdesetak godina simbol beogradske boemije ako ne Skadarska ulica. Naravno, ovaj odgovor uglavnom vuče i raspravu šta je starije „kaldrma ili kaldrma“, ali nekako uvek izleti i podatak da danas ulickana ulica to dugo nije bila. Lumperajka je od petlova do petlova trajala na samom obodu grada.

Baš u to vreme, kada je sve dalje od Pozorišnog trga (a danas Trga republike) bilo opasna zona za kretanje, i Skadarlija je bila nešto širi sokak u kome su se zaista nalazile kafane. To je bio početak današnjeg bulevara.

Nezainteresovanost gradskih vlasti da nešto urade po pitanju uređenja puta bio je i u tome što reputacija i ulice i kafana nije bila na visokom nivou, tako da skoro do kraja 19. veka do nje dolazilo uskim sokakom dužine tek par desetina metara. Sve niže od toga, bila je ona stara Palilula koja je bila poznata po živopisnim stanovnicima.

Naime, čitav ovaj kraj, niže od trga, Svetogorske ulice i Tašmajdana, bio je poznat kao mesto na kome su živeli mahom strastveni pušači, proterani iz varoši zbog turskog straha da bi vatra iz njihovim lula mogla da zapali ondašnje kuće. Ne treba posebno napominjati da su pre, posle i uprkos zabrani požari bili relativno česta pojava u Beogradu, sve do ustanovljenja vatrogasne službe. Ali, idemo previše u budućnost.

Palilula je dakle, bila kraj stanovnika koji nisu imali previše sreće u životu. Bavili su se zemljoradnjom, rabadžijskim transportom, povremeno krivičnim delovima. Ne treba reći da je i sama potreba za kretanjem širokim drumom bila minimalna.

Industrija i aristokratija

Ali, stvari su se menjale. Na mestu podno Tašmajdana, ispod Mitropolitove bašte podignuta je prvo kasarna, a zatim združenim snagama beogradske gospode prva gradska bolnica i Botanička bašta. Kućice su počele da niču jedna za drugom, a zatim i kafane. Demografsko-socijalna slika je, doduše, ostala ista sa par dodataka u vidu kuće Vlade Ilića, koja je postala kulturni hub Beograda.

Sa ovim je došla i druga faza razvoja ulice, koja je od trga do današnje Džordža Vašingtona (tada Vidinske) poprimila obrise ulice. Dobila je i svoj prvi naziv koji će zadržati sve do posle Prvog svetskog rata – Knez Miletina. Šta je navelo varošku upravu da ulici da ime ovog serdara, danas je teško tvrditi, ali sami nazivi okolnih ulica ukazuju na to da je namera bila da se njima obeleže važni istorijski likovi, događaji i mesta iz vremena narodnih buna.

Problematična reputacija samog kraja doživela je renesansu kada je na prelazu vekova počela industrijalizacija Vilinih voda. Prvo klanica, pa fabrike tekstila, tutkala, čoje i drugih potrepština, nicale su jedna za drugom. Mada je i dalje problem sa barama i podzemnim vodama dovodio do toga da život bude prilično nesnosan, jer u iste korišćene za odlaganje neprerađenih delova životinja, ondašnji industrijalci imali su prilično ambiciozne planove da se to promeni.

Na ovom talasu promena, između dva svetska rata, gradi se čitav niz stambenih jedinica za radnike, što uz samo klanicu, što na početku Karaburme, a svoje mesto dobijaju i profesori BU i ugledni intelektualci koji svoju oazu formiraju u Profesorskoj koloniji.

Prašnjavi sokak, mic po mic, prerastao je u pravu, trasiranu ulicu koja je vodila od trga do Karaburme i nastavljala se na drevni rimski put sve do Višnjice. Tih godina, u skladu sa političkom situacijom, nosi ime Kneza Pavla.

Najzagušenija ulica Beograda

U narednih par decenija razvoj Palilule krenuće ubrzano. Tome treba zahvaliti i činjenici da je 1933. godine počela izgradnja mosta koji je rešio problem veze leve i desne obale Dunava. Uvedena je i tramvajska linija koja se završavala kod Klanice, odnosno današnjeg Pančevačkog mosta (onda Mosta kralja Petra II). Dorćol, Palilula i Karaburma sve manje su bili krajevi u koje se zalazi samo po krajnoj potrebi, o čemu svedoče i retke sačuvane građevine iz ovog perioda. 

Drugi svetski rat doveo je do teškog razaranja Beograda, a u novom sistemu gradilo se na svakom ćošku. Viline vode i dalje su ostale industrijska zona Beograda, a ulica je dobila novi bombastični naziv - 29. novembra. Na samom kraju ulice ubrzano se gradila i Karaburma, koja će do danas ostati poznata kao radničko naselje. Ono što se nije promenilo od 19. veka do danas je činjenica da je Palilulu i prekrivao izvesni sloj dima. Umesto isparenja iz udžerica, danas se nad Bulevarom despota Stefana prostire veo smoga nastalog od izduvnih gasova desetina hiljada automobila koji svakog dana jure uz i niz ovu žilu kucavicu. Zbog toga je decenijama unazad ovaj kraj nosio neslavni epitet najzagađenijeg dela Beograda.