Umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić, već decenijama pleni ulazom u park Mali Kalemegdan, na samom obodu Beogradske tvrđave. Ovo neobično zdanje, pozanto je po svojoj arhitektonskoj vrednosti, ali i po činjenici da je već decenijama stecište umetnika iz Srbije i Beograda.

Žuta lepotica na Kalemegdanu

Paviljon Cvijeta Zuzorić se nalazi na kraju staze kojom se dolazi do parka iz pravca Uzun Mirkove ulice. Sam prilaz je naglašen cvetnim parterom pravilnog, geometrijskog oblika i ukrašen fontanom Buđenje, jednim od poznatijih dela Dragomira Arambašića, koja se nalazi na platou ispred paviljona i izgleda kao njegov sastavni deo. Ova kalemegdanska lepotica, podignuta je u periodu između 1927. i 1928. godine prema projektu arhitekte Branislava Kojića, u duhu art deko arhitekture. Sam paviljon predstavlja izložbenu zgradu koja je sagrađena pod okriljem istoimenog umetničkog društva dvadesetih godina XX veka.

Paviljon nazvan po najlepšoj ženi

Cvijeta Zuzorić bila je plemkinja, pesnikinja i najlepša žena renesansnog Dubrovnika. Njena lepota je opisana u brojnim posvetama hrvatskih renesansnih autora, ali i nekih svetskih klasika. Bila je udata za bogatog firentinskog plemića Bartolomea Pescionija.

Izgradnja paviljona

Udruženje prijatelja umetnosti "Cvijeta Zuzorić" osnovano je na inicijativu Branislava Nušića 1922. godine. Za osnovni cilj ovo udruženje imalo je da "širi interes za umetnost i stvara uslove za njen napredak i razvitak u našem narodu". Februara 1923. godine, u čuvenom beogradskom hotelu Kasina, Branislav Nušić je organizovao dobrotvorni bal pod nazivom "Hiljadu i druga noć", kako bi se sakupili prilozi za gradnju.

Podizanje paviljona je bilo od velikog značaja jer u tom periodu nije postojao odgovarajući objekat u Beogradu za umetničke izložbe, već su se one najčešće organizovale po školama i različitim salama. Kako je Kalemegdan tada već bio značajna tačka gradskog života, odlučeno je da se baš na ovom mestu nađe jedna tako prestižna građevina.

Akciji su se odazvali brojni uticajni ljudi tog vremena poput Luke Ćelovića, Đorđa Vajferta, Miloša Savčića, Nikole Nestorovića i drugih, pa je dve godine kasnije Umetničko odeljenje Ministarstva prosvete raspisalo konkurs za projekat umetničkog paviljona i prvu nagradu je osvojio arhitekta Branislav Kojić.

Kralj Aleksandar Karađorđević je podržao ovu akciju značajnom donacijom, povodom osvećenja kamena temeljca u novembru 1927. godine. Ovaj projekat podržao je i Mihajlo Pupin, značajnim novčanim doprinosom.

Ova jedinstvena arhitektonska celina obuhvata slikarske sale, izložbenu i koncertnu dvoranu. Osnova zgrade ima simetričan oblik, dok je pročelje fasade rešeno sa stilizovanim jonskim stubovima i širokim prilaznim stepeništem.

Za uređenje enterijera objekta pobrinula se supruga Kojića, arhitekta Danica Kojić. Plafon ukrašava freska Živorada Nastasijevića, s alegorijskim kompozicijama raznih grana umetnosti, dok je vitraž glavnog ulaza oslikao Vasa Pomorišac, na kome je prikazao "Umetnost".

Prvi namenski izložbeni prostor u Beogradu

Paviljon je imao poseban značaj od svog osnivanja do Drugog svetskog rata kada je bio prvi namenski izložbeni prostor u Beogradu. Najistaknutiji umetnici regiona kao što su Beta Vukanović, Milena Pavlović Barili, Vasa Pomorišac, Uroš Predić, Petar Palavičini, Toma Rosandić i drugi, izlagali su svoje radove u paviljonu, a tokom godina beogradska publika imala je priliku na ovom mestu da vidi i brojna značajna imena svetske umetnosti, poput Renoara, Van Goga, Matisa, Pikasa, Šagala, Grosa, Kirhnera i drugih.

U Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić“ i danas se nalazi sedište ULUS-a, u kom se organizuje veliki broj izložbi domaće i strane umetnosti i drugih kulturnih manifestacija tokom godine. Takođe, u blizini se nalazi i skulptura "Umorni borac" Tome Rosandića, kao i ženski akt sa golubom u ruci "Let ka suncu" vajarke Tatjane Zarin. Ova građevina predstavlja od 1973. i zaštićeni spomenik kulture.