Beograd je od samog svog nastanka predstavljao važan urbani, politički, kulturni i verski centar jugoistočne Evrope. Tokom viševekovne turske vladavine, građenje hrišćanskih bogomolja nije bilo dozvoljeno. Tek sa nastankom vazalne Kneževine Srbije, podignute su crkve sv. Petra i Pavla u Topčideru, sv. Marka na Tašmajdanu i Saborni hram sv. arhangela Mihaila. 

Zlatno doba pravoslavne sakralne arhitekture

Zlatno doba hrišćanske arhitekture u Beogradu nastupilo je u kratkotrajnom razdoblju između dva svetska rata u periodu između 1918. I 1941. godine, kada je izgrađeno dvadesetak hramova. Osim samostalnih bogomolja, izgrađen je i veliki broj kapela u sklopu postojećih ili novih objekata. Na uspon crkvenog graditeljstva veoma je uticalo i jačanje društvene uloge Srpske pravoslavne crkve, koje je 1920. godine ujedinjeno u patrijaršijsku organizaciju.

Sumrak pravoslavlja

Bombardovanje Beograda, 1941. godine, označilo je kraj zlatnog razdoblja sakralnog graditeljstva. Posle drugog Svetskog rata, uvođenjem novog društvenog poretka, podizanje hramova i crkava postalo je ideološki nepoželjno i kosilo se sa ciljevima jednopartijskog državnog uređenja. Nova ateistička vlast ignorisala je potrebe pravoslavnih hrišćana u novoj, višenacionalnoj državi. Kako bi umanjila ulogu crkve, oduzela joj je veliki deo imovine, ukinula versku nastavu u školama i izuzela Bogoslovski fakultet iz državnog univerzitetskog sistema. Sakralna arhitektura je isključena iz nastave na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, iako je ona u prethodnim razdobljima predstavljala važnu i nezaobilaznu stilsku celinu. 

Sredinom osamdesetih godina, slabljenjem ideoloških stega u državi, i jednopartijskog sistema u Jugoslaviji, uvođenjem višestranačkog sistema, pravoslavlje je polako je počelo da se budi i glasno izražava. Presudan događaj bila je odluka da se dozvoli završetak gradnje hrama sv. Save na Vračaru u Beogradu, koja je doneta juna 1984. godine. Građenje tog najvećeg pravoslavnog hrama u regionu, pretvorilo se u kulturni poduhvat velikih razmera koje je decenijama sputavano i pospešilo obnovu religijske svesti u Srbiji.

Ponovni procvat pravoslavnih hramova 

Buđenje nacionalne svesti i rastuća uloga Crkve u društvu, doveli su do oživljavanja izgradnje pravoslavnih crkava početkom devedesetih godina. Sve više ljudi počelo je da odlazi u crkvu, poštuje verske praznike, čime se ukazala potreba za većim brojem crkava. Nedostatak bogomolja u odnosu na porast populacije doveo je do masovnog građenja crkava kako u gradskim, tako i u razvijenijim seoskim sredinama. 

Tri crkve u glavnom gradu, Crkva Svetog Luke u Rakovici, Crkva Svetog Vasilija Ostroškog na Bežanijskoj kosi, te Crkva Svetog Dimitrija na Novom Beogradu, ističu se svojim arhitektonskim rešenjima, ali i vizuelno prepoznatljivim karakteristikama. Izgradnja ove tri crkve u prestonici, simbolično je označila opstanak i pospešila razvoj Srpske pravoslavne crkve. Arhitekte, koje su se prihvatile ovog zadatka napravili su crkve inspirisane tradicionalnim formama, sa elementima postmodernizma.