Na samom ćošku Parka vojvode Vuka, gde se Čubrina preliva u ulicu Topličin venac, u samom srcu nekadašnje Varoš kapije, nalazi se jedna od najreprezentativnijih i najvažnijih zgrada u Beogradu. U pitanju je zgrada Muzeja primenjene umetnosti, odnosno onima malo bolje upućenim u istoriju prestonice - Zgrada Jakova Čelebovića.

Istorija na svakom ćošku

Varoš-kapija jedan je od najstarijih delova Beograda. Svoje ime dobio je po jednoj od četiri glavne kapije kroz koje se nekada ulazilo u grad. Ovo je bio centar srpske zajednice kroz razdoblja svih osvajača – i Turaka i Austrijanaca. Kroz nju je u varoš 1807. godine prodro Karađorđe sa ustanicima i oslobodio Beograd posle vekova pod turskom vlašću.

Nedaleko od ovog mesta nalazilo se poljanče koje je decenijama služilo kao trošarina, odnosno mesto na kome su trgovci kontrolisani prilikom dovoženja robe u varoš. Tu je bio postavljen i veliki cirkuski šator pod kojim su predstave gledali kralj Aleksandar i kraljica Draga. A kada je grad počeo da dobija današnje obrise i niske kućice da ustupaju mesta velelepnim palatama, među kojima je prva bila ona Džokej kluba,  na jednoj od klupa Gavrilo Princip i  Nedeljko Čabrinović dogovarali su atentat u Sarajevu.

Premotamo li film nekih deceniju i po, dolazimo do advokata Jakova Čelebonovića. Uvaženi advokat bio je jedan od najuticajnijih članova tada brojne jevrejske zajednice u Beogradu i smatrao se jednim od temelja mosta koji je spajao Jevreje i Srbe. Bio je oženjen Jovanom (Johanom) sa kojom je izrodio šestoro dece. Ako vam prezime možda zvuči poznato, ne treba da se čudite. Jedan od to šestoro dece bio je Marko Čelebonović, poznati beogradski i srpski slikar koji je svojim maestralnim delima obeležio predratnu i posleratnu umetnost 20. veka. Sklonost ka umetnosti porodice Čelebonović nije se završila samo na njemu, njegov brat Aleksa ostao je zapamćen kao istoričar umetnosti, profesor fakulteta i umetnički krtičar.

Uspeh Jakova Čelebonovića ogledao se, pored uspešne karijere i brojne i skladne porodice, i u značajnom bogatstvu koje je posedovao. Krunu toga činila je zgrada na uglu Čubrine i Vuka Karadžića.

Biser akademizma advokata Čelebonovića

Zgrada je Izgrađena u stilu akademizma i sa potpisom pravog tima snova svog vremena. Za projekat je bio zadužen arhitekta Stevan Belić, dok je za izradu fasade angažovan čuveni Nikola Krasnov. Zahvaljujći njima, već skoro vek ova zgrada pruža pravi prikaz luksuza, bogatstva i elegancije u vidu istaknutih balkona, visokih prozora iznad kojih se nalaze bogati fasadni ukrasi. Raskoš spoljnog uređenja prenesena je i na unutrašnjost koja je i danas u gotovo originalnom stanju i pored brojnih prepravki. Za nju je bio zadužen holandski arhitekta Neregar. Zgrada je, inače, građena u periodu 1927-1929. godine kada je izgrađeno i završeno svih 2100 kvadrata upotrebne površine.

Kao i mnoge druge zgade svog vremena, i ova je bila dvojne namene. Prizemlje se sastojalo iz niza većih i manjih lokala sa zadnjim sobama i onim što je posebno isticano – betonskim patosom. Na prvom, drugom i trećem spratu (praktično potkrovlju) nalazili su se luksuzni petosobni i šestosobni stanovi sa centralnim grejanjem i toplom vodom. U stanu na prvom spratu živeli su Čelebonovići, dok su ostali izdavani u najam. Takođe, u dvorištu se nalazila još jedna manja zgrada sa stanovima za izdavanje.

Tih prvih godina postojanja zgrada je imala zaista šarenolike stanare. Pored ambasade Španije, ovde je bilo smešteno i žensko udruženje, dok su lokali mahom bili iznajmljivani za potrebe frizera i modnih studija ženske i muške mode. Na ovo je sigurno uticala i blizina luksuznog hotela „Palas“ koji se nalazi s druge strane ulice.

Ulazak Muzeja primenjene umetnosti

Drugi svetski rat donosi promene u društvenom sistemu, te se na udaru nalaze i bogate rentijerske porodice, bez obzira na veru i naciju. U godinama posle rata zgrada je nacionalizovana. U prvo vreme u njoj se nalazilo Ministarstvo građevine, da bi 1950. godine u nju ušao novoformirani Muzej primenjene umetnosti.

Osnovu muzeja činila je zbirka od 300 predmeta koje je tokom trideset godina skupljao slikar i grafičar Ljuba Ivanović. Sedam decenija kasnije, zbira sadrži 10 puta više predmeta, tačnije 37.000 primeraka primenjen umetnosti u rasponu od IV veka pre nove ere do danas.

Mada je ovo zdanje postalo sinonim za Muzej, ne treba zaboraviti njegovo pravo poreklo. Tako se 2017. godine pročula vest da su naslednici porodice Čelebonović pokrenuli postupak denacionalizacije i restitucije imovine, koja obuhvata i ovu zgradu. Postupak je u toku, te je i sama sudbina Muzeja neizvesna.