Posetite li ma koju svetsku metropolu, jedan ćete utisak zasigurno upamtiti. U svakoj će vas dočekati naročiti "domaćini" – arhitektonski čuvari gradova koji bez greške poručuju da ste u Londonu, Beču, Parizu, Berlinu ili Rimu. Svoje prepoznatljive simbole ima svaki velegrad zvučnog imena, a takve gradske pokrovitelje vredne divljenja pronaći ćete i u Beogradu.

Ovdašnji gigant koji para oblake nad gradom zvanično nosi naziv Zapadna kapija Beograda. Među žiteljima prestonice, te onima koji je povremeno posete, odomaćio se već odavno kao "Geneksova" kula. Vrtoglavih 135 metara visine ostavlja vas pod utiskom da bi vam, ukoliko se popnete do vrha, ceo Beograd stao na dlan.

Pomalo zastrašujuće ako vas prati fobija od visine, ali bez daljnjeg spektakularno ako želite jednim pogledom obuhvatiti grad. Kako god, ne nadajte se previše. U poslednje dve decenije, uz izuzetak osoblja zaduženog za održavanje, taj luksuz može priuštiti tek nekoliko TV predajnika i reklamnih panoa.

Foto: Flickr / Filip Maljković

Rađanje simbola jugoslovenske privredne sile

Uporedo sa trenutkom kada se ovdašnja ekonomija vinula u vis, rađa se ideja o tome da Novi Beograd dobije svog betonskog gorostasa. On će, pak, sticajem okolnosti postati obeležjem ere privredne snage jedne države.

Na vrhuncu te moći, kraj zapadnog dela grada uzdižu se dva solitera: odvojena po nameni, a spojena, pri samom vrhu, dvospratnom pasarelom. Rešenje je 1977. godine predstavio arhitekta Mihajlo Mitrović, i nakon nepune tri godine, uz autoput Beograd-Zagreb izniče 35 spratova poslovnog kompleksa. Odmah do njega staje i nešto niža stambena kula, a na njihovom vrhu pribežište beogradske poslovne elite: restoran-vidikovac, sa jednim od najlepših pogleda na grad.

Vlasnik poslovnog dela ove megastrukture bio je "Geneks" – jugoslovenski korporativni gigant u delatnosti uvoza i izvoza, i jedan od rodonačelnika onoga što ćemo kasnije nazvati kapitalizmom. I vidikovac na vrhu zgrade stoga beše ogledalom korporativne moći njenog vlasnika. Nedostupan običnim smrtnicima, predstavljao je svojevrsni poligon poslovnih konferencija, sastanaka i prezentacija, zadržavajući pravo na taj jedan od najlepših pogleda na grad.

Bio je, sem toga, dostojan i gostiju koje je primao. Jer, svaki komad enterijera brižljivo je odabran, uz puno pažnje poklonjene detaljima i stilu. Sav nameštaj i rasveta nabavljeni su u Danskoj, dok je zamisao bila i da restoran postane atrakcija po ugledu na ugostiteljske objekte sličnog tipa širom evropskih gradova.

Stoga bi, bila je ideja, jedan od prstenova restorana, onaj spoljašnji, pokretao rotacioni motor ugrađen u njegov središnji deo. Kroz period od jednog časa, posetioci bi na taj način obišli ceo krug i osmotrili prestonicu iz svih uglova. Početkom ’80-tih, međutim, takva investicija čak je i za "Geneks" bila preskupa, te je pokretni deo restorana morao sačekati do daljnjeg.

To "do daljnjeg" se prilično odužilo. Tačnije, nije se ni desilo, iako je kompanija do 1989. bila među najuspešnijim u regionu. Isti taj region potom je rasparčan ratom, i od balkanske privredne sile postaje skup država pod sankcijama. Otada se menja i sudbina "Geneksove" kule: uništena privreda, a potom i godine teških tranzicija, ostavljaju je pustu i zaleđenu u vremenu.

 Foto: Pavle Kaplanec

Kako je zaklonjen najlepši pogled na Beograd

Do sredine ’90-tih godina još je i bilo posetilaca restorana – onih odabranih, iz krugova elite, pre svega "Geneksovih" poslovnih partnera – koje bi pogled na Beograd ostavljao bez daha. U međuvremenu, i najpre sticajem političkih okolnosti, "Geneks" doživljava krah i niz neuspelih restruktuiranja. Bombardovanje države 1999. godine zapečatilo je sudbinu solitera, i od tada ovaj betonski div ostaje sablasno prazan.

Delovi imovine "Geneksa" vremenom bivaju rasprodati. Zaposlenima u kompaniji prestaje radni odnos, a jedini koji su i dalje uživali luksuz veličanstvenog pogleda bili su članovi osoblja zaduženog za održavanje. Volja da se oblakoder nanovo oživi, doduše, postojala je i tada, ali pokušaji privatizacije preduzeća redom su bili neuspešni. Poslednji takav dogodio se 2007. godine, ostavljajući rešenje izdavanja prostora privrednim subjektima.

Pritom vidikovac, poslednji put obnovljen davne 1989., ostao im je nedostupan. Takođe, zamršeni uslovi izdavanja poslovnog prostora nisu išli u prilog zainteresovanima, i mahom su ih odvraćali od ideje da se "nastane" u kuli. Među pokušajima "spašavanja" bio je i predlog da se u zgradu preseli 12 beogradskih prekršajnih sudova, no kako i ova inicijativa propada, "nebeski restoran" ostaje do daljnjeg pust.

Do dana današnjeg – dakle, pune 23 godine – vidikovac na kuli je van funkcije. Za to vreme, oko "Geneksa" su nikle moderne poslovne i stambene zgrade. U prostornom smislu, Novi Beograd bi imao mesta za solitere slične visine i namene, ali pitanje je u kojoj bi meri ma koji od njih parirao nekadašnjem korporativnom divu – ne samo po fizičkoj veličini, već i tendenciji da postane simbolom ekonomskog prosperiteta.

U međuvremenu, 20 hiljada kvadrata ovog poslovnog kompleksa ostaje neiskorišteno. U vidikovcu povrh kula, stolice, stolovi i šank – uz ostale delove enterijera – i dalje su u savršenom stanju. Da li će restoran ikada dočekati da ponovo primi goste, pitanje je na koje u ovom trenutku nema odgovora. Neizvesno je i da li će ga u skorije vreme biti, a do tada, pogled na Beograd koji ostavlja bez reči i daha ostaje nam nedostupan.