Iako je mnogi nepravedno smatraju najružnijom zgradom Beograda, zgrada Državne štamparije, odnosno BIGZ-a, već više od osam decenija čini neizastavni deo panorame grada. 

Smeštena uz Mostarsku petlju na samom ulazu u Beograd, ovaj biser srpske moderne je generacijama Beograđana bio siguran znak da su napoko stigli kući. 

Nastanak Državne štamparije

Državna štamparija osnovana je još 1831. godine i jedna je do prvih državnih institucija koje je Srbija dobila posle Hatišerifa 1830. godine. Prvobitno smeštena u Beogradu, Knjaževsko-srbska pečatnja, kako je tada nosila ime, više puta je menjala svoje sedište. Posle Beograda, jedno vreme se nalazila u tada prestonom Kragujevcu, te od 1835. godine na raznim lokacijama u Beogradu: Ičkovoj kući u Kralja Petra, zgradi Knjaževe kancelarije, ali se najduže zadržala u jednospratnoj zgradi u Pop Lukinoj. Pred sam početak Prvog svetskog rata, pored ove zgrade, štamparija, sada pod nazivom Državna štamparija, nalazila se na još tri lokacije, što je značajno otežavalo obavljanje posla. 

Izgradnju nove zgrade štamparije ubrzala je izgradnja mosta preko Save, čijim je planom bilo predviđeno proširenje i uređenje ulica Gospodske (danas Brankove), Pop Lukine i Karađorđeve. Kako bi se olakšao pristup novom mostu, bilo je predviđeno rušenje zgrade u kojoj se nalazila Državna štamparija. 

Foto: "Beogradske opštinske novine" - Zgrada u Pop Lukinoj

U slavu štamparske mašine 

Projekat izgradnje nove zgrade je poveren uglednom beogradskom arhitekti Dragiši Brašovanu, čiji je rad osvojio provo mesto na konkursu Ministarstva prosvete 1933. godine. Usled promene lokacije, prvobitni plan je donekle izmenjen i površinski smanjen, a sve do završetka pripremnih radova, Brašovan je obilazio evropske štamparije kako bi se što bolje upoznao sa specifičnostima proizvodnog procesa i svoj projekat prilagodio njemu. 

Za novu lokaciju je posle dugog razmatranja odabrana desna obala Save oko Mostara, gde je bilo predviđeno stvaranje nove industrijske zone Beograda. U to vreme, na Senjaku se već nalazila Vajfertova pivara (danas BIP), Fabrike hartije Milana Vape, kao i parni mlin Prvog akcionarskog lebarskog udruženja za preradu hrane u Kraljevini Srbiji. U nastavku ulice, pored zgrade Državne štamparije bila je predviđena i izgradnja nove zgrade Državne markarnice. 

Pripremni radovi izvršene su tokom 1936. godine, a iz tog vremena potiče i fotografija na kojoj se vide duboki betonski šipovi pobodeni u zemlju, na koje je potom izlivena betonska ploča debljine jedan metar. Ovo ojačanje je bilo i te kako potrebno, pošto su svi delovi konstrukcije i međuspratne ploče bile izgrađene od armiranog betona, za koji je utrošeno 2000 tona gvozdenih armatura.

Prvih pet spratova bilo je predviđeno za poslove štampanja - od pripreme, preko štampe do knjigoveznice. Na višim spratovima nalazile su se prostorije administracije, te velika menza sa prelepim pogledmo na grad. Sve to na 25.000 kvadratnih metara prostora, od kojih je 10.000 potpadalo pod hodnike. O kvalitetu izvršenih radova i proračunu statike, govori i to da su se u narednim decenijama velike rotacione mašine za štampanje nalazile na prvom i drugom spratu štamparije. 

Foto: "Beogradske opštinske novine" - Zgrada pre Drugog svetskog rata

Sam izgled zgrade nije ništa manje impresivan. Iako je fasada zgrade rađena u modernističkom stilu, a ne socijalističkom brutalizmu kako mnogi često i pogrešno navode, Brašovan je nastojao da u sam izgled zgrade unese niz elemenata iz štamparskog proizvodnog procesa. Tako je osnova zgrade u obliku ćiriličnog slova "P", dok je sam volumen zgrade oblikovan tako da izgledom podseća na Gutenbergovu mašinu. Sa bočnih strana, u visini prva četiri sprata, nalazi se staklarnik koji asocira na saće slovoslagačke mašine.

Na vrhu zgrade nalazi se još omaž štamparskom zanatu - staklarnik u visini poslednja dva sprata koji svojim izgledom podseća na hrbat knjige. Tu je tokom godina BIGZ-a bila prigodno smeštena radnička biblioteka. 

Takođe, zbog svoje visine od 64 metra, zgrada je bila proglašena za četvrtu najveću štampariju u Evropi. Ovo nije bio jedini rekord Brašovanovog remek-dela. Zbog svoje konstrukcije, koja je u celini bila izgrađena od armiranog betona, bila prva zgrada ovog tipa u Jugoslaviji. 

Zgrada Državne štamparije je uz veliku pompu osvećena novembra 1937. godine. Radovi su nastavljeni sve do 1940. godine, kada je bilo predviđeno useljenje. Aprilsko bombardovanje i okupacija sprečili su početak rada Državne štamparije u novoj zgradi. Neki zapisi sugerišu da su Nemci za potrebe zaštite grada u slučaju požara usled savezničkog bombardovanja uz zgradu iskopali bazen napunjen vodom, koji su građani iz okolnih ulica sve do pedesetih godina koristili kao javni bazen. 

Ipak, tek posle oslobođenja 1944. godine, po prvi put je "punom parom" započelo štampanje knjiga.

Foto: "Vreme", 1937.

BIGZ - uspeh, sunovrat i novi život lepotice moderne

Promena društvenog uređenja usloviće da Državna štamparija iz državnih pređe u radničke ruke. Prva promena koja je usledila, bilo je novo ime - "Jugoštampa", da bi 1955. godine na sednici radničkog zavoda ujedinjenjem preduzeća "Jugoštampa", "Omladina" i "Rad" nastaje čuveno "Beogradsko grafičko preduzeće".

U narednih pet decenija, "Beogradski grafički zavod", kasnije čuveni BIGZ (Beogradski izdavački grafički zavod), prerašće u jedan od najvećih proizvodnih gigantata u bivšoj Jugoslaviji. U vreme najvećeg uspona zapošljavao je više od 3000 radnika i imao mrežu knjižara širom zemlje. Pored štampe, BIGZ je bio poznat i po vrlo aktivnoj izdavačkoj delatnosti. Ona je, pored školskih knjiga, obuhvatala i čuvena izdanja Džepne knjige koja su se štampala u desetinama hiljada primeraka. Generacije Jugoslovena odrasli su na BIGZ-ovim magazinima, kao što su "Duga", "Praktična žena", "Galaksija", "Računari" i drugi. 

Štamparske mašine su posle skoro šest decenija zaustavljene početkom dvehiljaditih godina. Tada BIGZ i zgrada menjaju svoju namenu u procesu privatizacije. 

Danas zgrada predstavlja neformalni umetnički i kulturni centar prestonice. Umesto štamparskih mašina, u njenim prostorijama sada su studiji i ateljei mladih umetnika, i poneka privatna firma. S vremena na vreme, na vrhu zgrade u nekadašnjoj radničkoj menzi otvara se klub koji i dalje pruža jedan od najlepših pogleda na grad. 

Ipak, postoje najave da će uskoro početi obnova zdanja i pretvaranje u hotel ili stambeno-poslovni prostor visoke klase. Nadamo se da će ovo vrati stari sjaj ovoj stamenoj beogradskoj lepotici.