Skrivena iza drvoreda četinara u Tašmajdanskom parku nalazi se zgrada Seizmološkog zavoda. U njoj već više od 110 godina delikatni merni instrumenti prate otkucaje Zemlje, obaveštavaju i upozoravaju na promene koje dolaze iz samog srca planete.

Nastanak Seizmološkog zavoda

Istorija seizmologije zvanično počinje sredinom XIX veka kada se joj ime daje irski naučnik Rober Malet, a već nekoliko godina kasnije prvi seizmografi konstruisani su u Japanu, Nemačkoj i Italiji. U ovo vreme velikih naučnih otkrića i industrijskog progresa, i Srbija zauzima svoje mesto na naučnoj sceni, prvo kroz osmatranje meteoroloških i astronomskih pojava kroz osnivanje opservatorije, a zatim i kroz osnivanje prvih stanica za osmatranje seizmoloških pojava krajem XIX veka. Povod je bio razarajući zemljotres, odnosno trust, koji je pogodio Svilajnac 1893. godine. U potresu  jačine 5,9 stepeni Rihterove skale, pored velike materijalne štete, u trustu je stradalo i pet osoba. Samo mesec dana kasnije, na zahtev pionira geološke nauke u Srbiji profesora Jovana Žujovića i profesora Svetozara Radovanovića, osniva se Seizmološka služba pri Geološkom zavodu Filozofskog fakulteta, sa ciljem da prati i prikuplja podatke o potresima na teritoriji Srbije.

U početku zasnovana na dobrovoljnom izveštavanju sa terena, u prvoj godini novog veka, 1901. godine, Seizmološka služba dobija po prvi put svoj dom. Za njene potrebe se u okviru zgrade Astronomske i meteorološke opservatorije na Vračaru formira poseban paviljon, u kome su 1903. godine instalirani prvi seizmološki i geomagnetski merni instrumenti.

Zgrada na Tašmajdanu

Izgradnja seizmološkog paviljona bila je tek prvi korak ka daljoj organizaciji Seizmološke službe u Srbiji. Već tri godine kasnije ponovo postaje deo Geološkog zavoda, ovog puta odlukom Ministarstva prosvete od 3. juna 1906. godine, kao poseban odsek za proučavanje sezmičkih i geofizičkih pojava u Srbiji. Kako bi se obezbedili uslovi za rad ove važne institucije, profesor Jelenko Mihailović i, sada dekan Filozofskog fakulteta, Svetozara Radovanović pokreću inicijativu za izgradnju zasebne stanice.

Već 1908. godine Beogradska opština im ustupa plac u vrednosti od 15.000 ondašnjih dinara na nekadašnjem starom groblju na Tašmajdanu, koje je čekalo novu svrhu i novo uređenje.

Planove zgrade Seizmološke stanice potpisuje Momir Korunović, tek svršeni student arhitekture. Umesto grandioznih izvedbi zbog kojih je kasnije dobio nadimak „srpski Gaudi“, ovaj svedeni namenski prizemni objekat ostaće zabeležen kao prvo Korunovićevo realizovano delo. Izgradnja je počela samo četiri dana posle dobijanja placa, 10. septembra 1908. godine i završena maja 1909. godine. Prvi instrumenti instalirani su avgusta iste godine.

U izveštaju sa sastanka Trećeg saziva internacionalne permanentne seizmološke komisije, objavljene u Prosvetnom glasniku iz 1910. godine navode se i detalji ove laboratorije:

„Odeljenje za instrumente sušta se do dubine 7 metara ispod površine. Osnovu mu čine betonski, armirani blok oko 16 kvadratnih metara površine i 3 metra visine. Njegova se podnina oslanja na lajtovačkom krečnjaku do 50 m mogućnosti, koji je u neposrednoj vezi sa donjokretacejskim, rekvijenskim krečnjacima, koji grade podlogu beogradskog terena."

Kada je zabeležen prvi zemljotres, pomalo je stvar diskusije. Dok jedni izvori navode da je prvi zemljotres zabeležen samo dan posle instalacije instrumenata avgusta 1909. godine, drugi ovaj datum vezuju za jun 1910. godine.

Bilo kako bilo, već više od 110 godina instrumenti Seizmološkog zavoda prate otkucaje planete sa Tašmajdana. Nažalost, tokom svog postojanja, i Zavod je pratio sudbinu Beograda. Tokom Prvog svetskog rata, zgrada je služila kao sedište austrijske vojne auto-komande. Tom prilikom je značajno oštećena i uništeni su svi instrumenti instalirani 1909. godine. Tek 1929. godine ugrađeni su novi, savremeniji kupljeni od sredstava dobijenih kroz ratnu reparaciju. Zanimljivo je da su oni sve do osamdesetih godina XX veka bili osnovni instrumenti za praćenje seizmografskih promena, a neki su još uvek u upotrebi.

Zgrada je više puta dograđivana i prilagođavana rastućim potrebama službe. Prve izmene izvršene su po projektima arhitekte Đure Bajalovića već 1912. godine, kada je nadzidan sprat. Proširenje prizemlja usledilo je 1926. godine, dok je i sprat proširen 1939. godine čime je zgrada dobila današnji izgled.