Na samom vrhu Savske padine, u nekadašnjem srcu trgovačke četvrti Beograda, nalazi se Saborni hram Sv. Arhangela Mihaila, simbol slobode i ponovne obnove srpske države. Prođete li kroz senovitu portu hrama i zakoračite u drugu najstariju beogradsku bogomolju, na njenim zidovima dočekaće vas neki od najlepših i najznačajnijih primera srpskog sakralnog slikarstva iz sredine 19. veka.

Zidno slikarstvo u Sabornoj crkvi

Saborna crkva Sv. Arhangela Mihaila kroz vekove je pratila sudbinu srpskog naroda. Više puta rušena, pljačkana i obnavljana, svoj današnji oblik dobila je za vreme vladavine kneza Miloša, kada je u periodu 1837. do 1840. godine građena na mestu starije, ruševne drvene crkve.

Dok je za spoljašnost crkve bio zadužen pančevački arhitekta Adam Fridrih Kverfeld, za ukrašavanje unutrašnjosti crkve bila su zadužena dva srpska umetnika. Prvi je bio Dimitrije Petrović, čuveni vajar koji je imao zadatak da sa stolarom Konradom Kojenom napravi konstrukciju ikonostasa, pevnice, tronova i propovedaonice. Posebno se ističe impozantni ikonostas, izrađen u barokonom stilu.

Drugi umetnik odabran za uređenje hrama bio je dvadesetpetogodišnji Dimitrije Avramović Šajkaš, bečki đak, koji je posao oslikavanja unutrašnjosti novog sabornog hrama i izrade ikona za ikonostas dobio po preporuci Vuka Karadžića i profesora Bečke akademije. Živopisanje hrama potrajalo je pet godina, sve do jeseni 1845. godine. U ovom periodu, Avramović je oslikao 900 kvadratnih metara zidnih površina hrama, od ukupno 1286 kvadratnih metara. Ostatak živopisa dovršio je krajem 19. veka Anastas Stefanović.

Kao jedan od predstavnika nazarenskog pokreta u slikarstvu, Dimitrijević je na zidove hrama preneo do tada neviđene prizore koji su svoju inspiraciju vukli iz nemačkog slikarstva 16. veka i italijanske renesanse. Ovom prvom fazon oslikavanja hrama bile su obuhvaćene 22 kompozicije, od kojih neke su neke rađene na visini od 20 metara. Među četiri najveće kompozicije na svodu hrama, koje zauzimaju 300 kvadratnih metara, posebno se ističe kompozicija Pustite decu da priđu Meni, koja obuhvata gotovo 40 figura.

Foto: Wikipedia / Skelanard - Unutrašnjost Saborne crkve

Oštećenja živopisa

Za izradu živopisa u Sabornoj crkvi, Dimitrijević je koristio uljanu tehniku, za koju se ispostavilo da nije mogla da odoli zubu vremena. Usled oštećenja krova, došlo je i do oštećenja boja živopisa zbog nastanka vlage. Poseban problem stvarali su dim i gasovi nastali sagorevanjem sveća i kandila, čime je na freskama stvoren debeo sloj čađi.

Ovo je bio povod da se počne sa prvim pokušajem obnova fresaka prvo sredinom, a potom krajem 19. veka. Zableženo je da je za posao obnove dve Dimitrijevićeve freske 1899. godine bio zadužen Anastas Stefanović, koji je tom prilikom završio oslikavanje donjih delova oltarskog prostora.

Dodatna oštećenja su nastala tokom Prvog svetskog rata, kada je crkva opljačkana od strane okupatora, koji su za potrebe izrade municije skinuli krovni pokrivač, kao i zvona. Kao posledica ovoga, došlo je do daljeg oštećenja živopisa i odvajanja bojenog sloja od maltera. Ovo je dalje dovelo do ljuspanja i otpadanja delova živopisa.

Prilikom procene stanja fresaka, restauratori Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture našli su slojeve laka koji su nekim ranijim vremenima nanošeni četkama u nameri da se prikriju tragovi oštećenja. Zbog ovoga su freske na zidovima Saborne crkve dobile žućkasti ton, ali i pretrpila velika oštećenja jer je zbog taloženja nestručno nanošenog laka i čađi došlo do raslojavanja bojenog sloja.

Kulturno blago spašeno od propadanja

U posleratnom periodu, bilo je nekoliko pokušaja da se izvrši konzervacija i restauracija ovog neprocenjivog kulturnog blaga Beograda. Najveći i najznačajniji poduhvat konzervacije započet je 1993. godine i trajao je do 1996. godine. Na poziv protojera-stavrfora Petra Lukića, oformljena je ekipa stručnjaka zaduženih za obnovu živopisa, na čijem čelu se nalazio profesor Zvonimir Zeković. Istovremeno, ekipa Narodnog muzeja iz Beograda pod vođstvom profesora Jovana Pantića započela je restaruaciju ikonostasa.

I pored velikih prepreka izazvanih sankcijama i usled skrivenih oštećenja nastalih tokom 150 godina postojanja crkve, posao je uspešno završen krajem 1996. godine. O uspehu ovog poduhvata govori i činjenica da je više od dvadeset godina posle restaruacije i posle oštećenja nastalih 2005. godine usled kišnice, freskama jednog od najstarijih beogradskih hramova udahnut nov život.