Deo muzejske postave u Njujorku na izložbi „Ka betonskoj utopiji – arhitektura Jugoslavije od 1948. do 1980. godine“, bili su i projekti iz naše zemlje, nakon čega su ova dva odabrani da ostanu u kao deo stalne postavke muzeja Moma. Za njih arhitekte, stručnjaci, poznavaoci kažu da su blok 23 i naselje Cerak: „vrhunac arhitekture stanovanja i da se u struci kolokvijalno prepoznaje kao beogradska škola stanovanja“. Bilo kako bilo, naša arhitektura je „blokovima“ zauzela svoje mesto u istoriju planetarne arhitekture. 

Takođe, stručnjaci dodaju, da je „novobeogradska gradnja pionirski poduhvat na polju konstrukcije i materijala, jer je prvi put u tadašnjoj Jugoslavji primenjen sistem „prefabrikacije“, odnosno korišćenje betonske panel konstrukcije“. Elem, od 2019. godine katalozi, makete i crteži srpskih zdanja su u muzeju Moma u Njujorku.

Cerak Vinogradi

Cerak kao naselje prvi put je stavljeno „na papir“ 1977. godine. Za njega kažu da je to gradska celina, koja izgradnjom stambenih i drugih objekata nije ugrozilo prirodu. To je i bio jedan od razloga što se našao u muzejskoj postavci Njujorškog muzeja.

U intervjuu za RTS, arhitekta Milenija Marušić je povodom izložbe u Muzeju moderne umetnosti rekla: „Kada smo upisali fakultet, prva lekcija je bila da je arhitektura trojstvo – umetnosti, nauke i tehnike. Sam Cerak Vinogradi kao projekat, ne može se reći da je projekat, pre se može reći da je on poduhvat, poduhvat je po tome što tih devet i po godina realizacije tada prigradskog naselja i jednog samosvojnog gradića na brdu, znači poduhvat je po tome kako je programiran“.

Na taj način je beogradska gradnja uspela da zainteresuje svetsku publiku i stane „rame uz rame“ sa drugim arhitektonskim „čudima“, što ju je izbacilo u sam vrh svetske arhitekture.

I to nije sve, ima još

Godine 1950, samo pet godina posle Drugog svetskog rata, izrađen je novi Generalni urbanistički plan prestonice, koji je fokus stavio na širenjene Beograda na levu obalu Save, na izgradnju Novog Beograda. Deset godina se radilo kroz konkurse, pa su 1958. godine izgrađeni blokovi jedan i dva prema projektu arhitekte Branka Petričića. Laički rečeno, neka vrsta inovativnog koraka u gradnji Beograda na levoj savskoj obali.

Potom je usledila izgradnja stambenih blokova, koji su po zamisli arhitekata Leonida Lenarčića, Milutina Glavičkog, Milosava Mitića, Dušana Milenkovića i Uroša Martinovića, činili centralnu zonu.

Šezdeset tri godine kasnije, 29. januara 2021. godine, po predlogu Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, Odlukom vlade Republike Srbije „Centralna zona Novog Beograda“ dobila je status kulturnog dobra, prostorno kulturno-istorijske celine! U saopštenju Zavoda se navodi: “Tu centralnu zonu čine blokovi: 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29 i 30”.  Uz Arenu, Sava Centar, Palatu Srbija čine visoka stambena zdanja, najduža zgrada na Balkanu i još mnogo toga što ih je kandidovalo za muzej. Gradnja središnja tri bloka 24, 25 i 26 nije urađena kako su planirali urbanisti. Predviđeni su trgovi. Centralni, stanični i svečani, zbog nedostatka sredstava zamenile su zgrade sa stanovima. U obrazloženju Zavoda se kaže “da je  moderna urbana struktura Centralne zone doprinela  kvalitetnom povezivanju istorijskih centara Beograda i Zemuna. S obzirom na njenu specifičnu poziciju u odnosu na oba mesta, ova zona je od posebnog značaja ne samo za Novi Beograd, već predstavlja i jedan od najznačajnijih delova šireg područja glavnog grada. Sa internacionalnog aspekta”.

I još nešto! Za sve koji žive i rade u ovoj “Centralnoj zoni Novog Beograda“, u ovih 9 blokova, dobijanjem statusa kulturnog dobra, prostorno kulturno-istorijske celine, znači i da svi vlasnici i korisnici objekata moraju tražiti saglasnost od gradskog Zavoda za bilo kakve intervencije i radove