Pre nego što je naselje Novi Beograd postalo punopravna opština i uzelo Pokrov Presvete Bogorodice za krsnu slavu, jedan drugi veliki verski praznik se obeležavao. Da li kojim slučajem znate o kojem crvenom slovu je reč?

Od kaljuge do travnjaka

Kada su se početkom 1932. godine prvi građani usudili da nastanu levu obalu Save, na tom području nije bilo nijedne kućice, nije bilo ničega sem kaljuge. Stoga su dali i poslednju paru da urede svoj kraj kako treba i to bez ikakve pomoći grada. Potonjem je smetalo cvetno naselje zato što nije bilo po ugledu na generalni građevinski plan, koji je dugo vremena tavorio u stolu nadležnih, skupljajući samo prašinu.

Pored toga što su bili zanemareni od strane vlasti, ni u štampi nisu prolazili ništa bolje. Ako su ikada pisani članci o njima i njihovom kvartu, to je uglavnom bilo u negativnom kontekstu. Kada je voda pretila da potopi sajmište, žitelji su o svom trošku kupili pumpu i nesebično izbacivali vodu dva i po meseca, što je naposletku zavredalo stupac u pojedinim dnevnim listovima.

Takođe su na sebe preuzeli ceh uvođenja struje i vode. Kako bi ulice bi dovoljno prolazne i za pešake i za vozila, svaki vlasnik se povukao tri metra unutra, pa su saobraćajnice bile široke i ravne kao pista. Novobeograđani su činili sve što je bilo u njihovoj moći da naselje bude najlepši ukras Beogradskom sajmu.

Povrh svega što su uradili, grad Beograd ih i dalje nije ostavljao na miru, rušeći im povremeno kuće. Kao kontra tome, došli su na zamisao da naselje Novi Beograd počne da praznuje slavu, kao što dolikuje svakoj pravoj opštini. Nakon većanja, Udruženje “Novi Beograd” je prelomilo da to bude Petrovdan.

Narodno veselje

Prva ikada slava Novog Beograda uprizorena je 12. jula 1935. godine. Nadomak sajma trocifren broj građana se okupio pod hladovitim šatorima da obeleže praznik svetom Petru i Pavlu. Na ovo crveno slovo iznet je kolač, koji je nakon osveštavanja od ruke mesnog popa izrezan na opšte oduševljenje prisutnih. Obzirom da se radilo o radnom danu, fešta se nije odužila.

Dogodine manifestacija je pretila da protekne u istom tonu, ali da to ne bude slučaj postarao se g. Đoka Kalka, koji nije bio sasvim običan čovek. Ne, on je bio tatamata Bežanije, sa preko 10.000 hektara zemlje u svom posedu. Kao po starom srpskom običaju, u pratnji muzikanata doneo je dve pogače i mnoštvo poklona spakovanih u bošči.

Kako je pop smetnuo sa uma na ovu priredbu u vili “Ljubici”, pustili su radio-prenos službe iz Saborne crkve. Dok su se spremali da raskomadaju kolač, čovek u crnoj mantiji je hitao ulicom Cara Hajla Selasija. Sve je bilo spremno za početak svečanost.

Kada su običaji bili ispoštovani, udarilo se na radost. Svirala se “Marijana”, pevao se “Bećarac” i sremske poskočice, da bi se na kraju prešlo na kolo. Okupljeni su se digli, te je šljunak samo prštao pod nogama. Bez obzira što je julsko sunce nemilosrdno peklo, svi su udarili brigu na veselje.

U takvom maniru je Novi Beograd proslavio svoju krsnu slavu Petrovdan. To je bila tradicija sve do okupacije, kada više nikome nije bilo do slavlja.