Na mestu gde se milionima godina prostiralo Panonsko more, danas u srcu grada, duboko u zemlji, nalazi se Tašmajdanska pećina. Iz nje je Karađorđe vodio konjanike u borbu protiv turskih osvajača, a srpski narod za vreme ratova spasavao glavu. Tako Tašmajdan podjednako vole Beograđani, koji na njemu provode svoje slobodno vreme, ali i istoričari zbog svih otkrivenih, ali i neotkrivenih tajni.

Foto: Novosti - Ulaz u Tašmajdansku pećinu u vreme izgradnje Crkve sv. Marka

Tajne Tašmajdana

Tašmajdanska pećina stara je između šest i osam miliona godina i nekada je predstavljala granicu Panonskog mora. Velika stena, koja i danas stoji kod ulaza u pećinu, stara je 14 miliona godina, a kako ju je nekada zapljuskivalo more, u njoj se i sada mogu naći školjke.

Naziv je nastao kao kombinacija dve turske reči – taš, ili na turskom kamen, i majdan, odnosno mesto gde se kamen vadi. Oko Tašmajdana raspredaju se razne priče o poreklu pećina, starom groblju, pravom mestu gde su spaljene mošti Svetog Save, i o tajnama koje su nacisti otkrili.

Kamenolom, fabrika leda i grobnica

Još u rimsko vreme, sa prostora Tašmajdana vađen je kamen. Od njega su pravljene značajne zgrade tadašnjeg Singidunuma, a mnogi sarkofazi koji su i dan danas sačuvani, napravljeni su upravo od tašmajdanskog kamena.

Tašmajdanski kamenolom značajno mesto bio je i u vreme turske vladavine. Arheolozi tvrde da se početkom 18. veka, za vreme Austrijanaca, iz kamenoloma koji se najverovatnije protezao do današnjih tramvajskih šina u Ulici 27. marta, vadio kamen za izgradnju Beogradske tvrđave. Posle Drugog svetskog rata, u pećinama i na prostoru gde je sada Sportski centar "Tašmajdan", bila je fabrika leda koja je snabdevala sve gradske kafane.

Sa druge strane, neki istoričari ne smatraju da se iz tašmajdanskih pećina kopao kamen, već da su one služile kao velike grupne grobnice. Zastupnici takve teorije veruju da je Tašmajdan bio kultno mesto gde su nekoliko hiljada godina ranije ljudi žrtvovani i sahranjivani. Činjenica je da je Tašmajdan bio "staro groblje" sve do kraja 19. veka.


Foto: Pavle Kaplanec - Na mestu nekadašnjeg groblja, danas se nalazi Crkva svetog Marka

Tašmajdansko groblje – groblje za elitu ondašnje Srbije

Po zapovesti kneza Miloša Obrenovića, 1826. godine, ovde je preseljeno srpsko pravoslavno groblje koje se do tada nalazilo sa spoljne strane Varoš-kapije u današnjoj Brankovoj ulici. Groblje u Brankovoj ulici zauzimalo je prostor koji je stajao na putu planskom širenju grada, a kako je kod Tašmajdana postojalo groblje sela Palilule, izbor lokacije je bio logičan. Sve dok nije otvoreno Novo groblje u Ruzveltovoj ulici, prostor Tašmajdana bio je gradsko groblje. Na današnjem šetalištu sahranjivali su se pravoslavci, a među njima i elita ondašnje Srbije. Mnogima nije poznato da su tu bili sahranjeni Đura Jakšić i Josif Pančić, u posebnom kovčegu napravljenom od Pančićeve omorike.

Tako je bilo do 1884. godine, kada je na čelo beogradske opštine došao dr Vladan Đorđević, predsednik Srpskog lekarskog društva. On je po ideji mitropolita Mihaila koja je tada već decenijama postojala, izmestio groblje.

Izmeštanje groblja

Za potrebe tadašnjeg Beograda koji je imao sve više stanovnika, groblje je postalo nedovoljno, a njegovom fizičkom širenju stajalo je na putu, kako naselje, tako i duboki kopovi rudnika. Sledeći razlog za njegovo izmeštanje bila je i mitropolitova želja da se ovo zemljište, kao svojina crkve, njoj vrati na slobodno raspolaganje. Svima, osim onima koji imaju ozidane grobnice, zabranjeno je sahranjivanje na tašmajdanskom groblju.

Groblje je prekopano krajem dvadesetih godina, ali je tokom sledeće decenije, u zaleđini niza starinarnica, kafanica i prizemnih zgrada, prostor bio zakrčen grobnim mestima i grobovima koji se nisu dali raspoznati. Posmrtni ostaci mnogih uglednih Srba onog vremena preneti su na novu lokaciju u Ruzveltovoj ulici i "staro groblje" zvanično se zatvorilo krajem 19. veka. Ipak, mnogi posmrtni ostaci i dalje su zakopani ispod sadašnjeg parka.

Slika: Stevan Aleksić - Spaljivanje mošti Svetog Save

Tašmajdan – pravo mesto na kojem su spaljene mošti Svetog Save

Još osamdesetih godina 19. veka pokrenuta je tema da mošti Svetog Save nisu spaljene na Vračaru, već na brežuljku koje se zvalo Čupina umka. Ovu teoriju prvi je izneo pravnik i erudita Sreten Popović. U prilog ovoj teoriji je i podatak da je prostor današnjeg Tašmajdana bio poznat kao mali Vračar u 16. veku, ali i činjenica da je pored prolazio najvažniji put tog vremena, koji je Sinan Paša namerno izabrao za trasu kojom će se kretati sa moštima, kako bi ga veliki broj Srba video.

Misteriozni lagumi

Lagum je turska reč i u našem jeziku predstavlja mračan podzemni prolaz. Na celom Tašmajdanu, lagumi su najintrigantniji i najmisteriozniji. Ispod srpske prestonice postoji na desetine kilometara laguma, pećina, podzemnih prolaza i hodnika. Lagumi su predstavljali veštačke pećine koje su pravili Cincari, najstručniji u tim radovima. Lagum se koristio kao skladište ratne opreme, prostor za snabdevanje vodom, za skrivanje stanovništva od neprijatelja i tome slično. Za vreme Prvog svetskog rata, kada je Austrougarska opsedala Beograd, u lagumima su bile sakrivane žene, deca i nejaki stari ljudi.

Ispod Tašmajdana postoji ogromna pećina koja može da se podeli u tri celine. Prvu čini prirodna pećina koja je stara između šest i osam miliona godina. Drugi deo je vezan za prostor koji je nekada bio kamenolom. Postoje zapisi da su još Rimljani, kada su boravili na ovim prostorima, iz tog kamenoloma vadili kamen kako bi izgradili poznati rimski vodovod. U trećem delu tašmajdanske pećine u vreme Drugog svetskog rata nalazilo se rezervno komandno mesto nemačkog komandanta Aleksandra fon Lera.

Foto: Arhivska fotografija - Tokom Prvog svetskog rata, Tašmajdanska pećina je bila sklonište za Beograđane od austro-ugarskog bombardovanja

Lerova pećna

Lerova pećina je nastala kada su Nemci 1941. godine pretvorili deo pećine i kamenoloma u rezervni komandni centar. Projekat nemačkog komandnog centra osmislio je arhitekta i zarobljenik Čeh Jakov Bezlaj. Projektovan je i opremljen čitav podzemni grad, a u stvari je predstavljao komandni centar Vermahta za jugoistočnu Evropu i sklonište generala Lera.

U majdanu, u koji se moglo ući i kamionima, na dubini od 20 metara pod zemljom, izgrađen je restoran, bolnica, svečana sala Vermahta, telefonska i dizel-centrala, lift, autonomni sistem napajanja strujom, spavaće sobe, i u celini stvoren prostor za bezbedan smeštaj oko hiljadu ljudi. Iz tih vremena ostali su samo metalni plafoni. Od kulturnog blaga sačuvano je 40 tona filmskog materijala koji su Nemci snimili u toku osvajanja. Jedna od soba bila je namenjena neposlušnim nemačkim vojnicima, onima koji su znali da prekorače vreme za izlaske ili dođu pripiti. Neki od hodnika su, posle Drugog svetskog rata, zazidani zbog bezbednosti, jer se strahovalo da su minirani.

Oliverova "Kremenkova kuća"

Devedesetih godina, ispred ulaza u Tašmajdansku pećinu iz Aberdareve ulice devedesetih godina postojao je kafić "Kremenkova kuća", koji je vodio naš poznati muzičar i kompozitor Oliver Mandić. Prostor je bio izuzetan i tu su se organizovali koncerti i izložbe. Bilo je prijatno boraviti u kafiću za vreme letnjih vrućina, zato što je unutar pećine bilo sveže. Nažalost, kafić je zatvoren za vreme bombardovanja.

Savremeni istraživači beogradskog podzemlja (u bukvalnom smislu) pronašli su u novije vreme još nekoliko tašmajdanskih pećina i utvrdili postojanje čitavog spleta koridora između njih. Šteta bi bila da ostanu samo prazne pećine, zar ne?