Beograd se odavno popeo na vodeću poziciju ponude noćnog života, kako u regionu, tako i u Evropi. Mnogi turisti dolaze kako bi osetili duh našeg grada i uživali u dobrom provodu. Međutim, Beograd ima dugu istoriju klubova koji su obeležili svačiji život i odrastanja.

Ovo su samo neki od njih.

Akademija – važno je samo da dobro praši

 Akademija, u gradu poznatija kao Demija, jedan je od najstarijih klubova u Beogradu. Nalazio se u podrumu Fakulteta likovnih umetnosti u „Knezu“. Dekadama je okupljala underground scenu glavnog grada. U njoj su se mogli sresti najrazličitiji ljudi – od sređenih kikotavih devojaka koje žele da vide šta se to dešava u famoznoj Demiji, preko okorelih skinsa, pankera, umetnika i brojnih čudaka. Često su se mogli videti legende glavnoga krada kao što su Cane iz Partibrejkersa, Gile iz Orgazma, Sonja Savić, Milan Mladenović i mnogi drugi.

Zanimljivo je da se tačno preko puta, u podrumu restorana Grčka kraljica, nalazio klub Zvezda. U njemu su se okupljali potpuno drugačiji ljudi – doterani mladići i devojke iz elitnih delova grada. Dve strane iste medalje Beograda, sa prezirom su posmatrali jedni druge čekajući da uđu u svoj klub.

Akademija je bila poznata po svirkama i ugostila je neka od najvećih imena srpske R’n’R scene – EKV, Disciplina kičme, Partibrejkerski, Električni orgazam... Čak je i najkontroverzniji hrvatski pank muzičar Satan Panonski nastupio u njoj. Demija je volela dobar zvuk te nije diskriminisala ni po kojem osnovu.

Ono što je ovom klubu dalo auru jeste mračni underground stil i mesto u kojem se uklapaju ljudi koji se ne uklapaju u ustaljene društvene norme. Tvrđi zvuk, umetničko delovanje, performansi koji su se odvijali osamdesetih godina doprineli su da ovaj klub postane kultno umetničko mesto i ostane važan deo istorije Beograda.

Nažalost, i pored brojnih peticija i molbi, Akademijina vrata zauvek su zatvorena 2011. godine.

KST – Klub studenata tehnike – Ko nije bio makar na maskembalu odmah u ćošak

Ovaj legendarni klub jedan je od važnih mesta odrastanja mnogih beogradskih generacija. Uglavnom je rezervisan za one koji vole žive svirke i alternativniji zvuk. U ovom klubu održane su mnoge sjajne predstave, vođene političke debate, održana zanimljiva predavanja i, naravno, priređene neke od najkultnijih žurki i svirki u gradu. Osamdesetih i devedesetih godina KST bio je mesto u kojem su se održali brojni važni koncerti (kao što su nastupi Partibrejkersa i Bjesova) od kojih su mnogi i snimljeni kao živi albumi. Zanimljivo je da su početkom rata u bivšoj SFRJ u KST-u gostovali i hrvatski bendovi kao što je Sexa koja je napravila nezaboravnu svirku 1991. godine.

Mnogi Beograđani raduju se Prednovogodišnjem maskembalu na kojem se okupljaju i starije generacije, ali i mladi koji se tek kale kroz život. Kruže brojne urbane legende o kostimima i rekvizitima koje su ljudi donosili. Mrtvački sanduk koji su nosili gradom svakako je jedan od najekstremnijih.

KST je i danas mesto na koje izlaze stari i mladi ljubitelji alternativnog zvuka ili omladina koja želi da pobegne od modernih „in“ beogradskih klubova koji furaju neki potpuno novi i drugačiji fazon.

Industrija – klub koji je probio sankcije u embargom okovanom Beogradu i doveo svet

Srpska elektronska scena ispisala je svoje poglavlje u ovom klubu koji se 1994. godine otvorio u podrumu Vasine 19. Za neke ovo je bilo „narkomansko leglo koje pušta narkomansku muziku“, ali za mnoge Industrija je bila mesto na kojem su mogli da se iskaču i uživaju u dobrom elektronskom zvuku. Ratno vreme, inflacija, mobilizacija, karte za u nepovrat izazvali su kod mladih želju da pobegnu od surove realnosti. Granice su se zatvarale i jedina veza sa svetom postale su ploče elektronske muzike koje su mogle da se prenesu. Željni sveta, dobrog zvuka, unikatnosti i bega od popularne turbo-folk realnosti, mladi su pohrlili u preuređenu kotlarnicu Filozofskog fakulteta. Mala grupa ljudi, na čelu sa Dejanom Mirkovićem, poznatijim kao DJ S.T.R.O.B. počela je da vrti ploče i da pušta tehno muziku. Industrija je, zapravo, bila prvo mesto proboja sankcija koje nam je svet uveo. Strani DJ-evi dolazili su u Beograd kako bi puštali muziku. Zaključana zemlja stvorila je sebi drugu stvarnost u ovom klubu. Oni koji su tu stvarnost živeli i danas kažu da je bila nezaboravna. Začetnik DJ-inga u Srbiji DJ S.T.R.O.B. svoj poslednji nastup imao je u klubu u kojem je ispisao istoriju. Industrija je bila prepuna. Svi su znali da je bolestan i da mu je to poslednji nastup. Na kraju je bacio svoje ploče u publiku. Bio je to vrlo potresan prizor. Ljudi su vrištali pola sata. Nekoliko meseci kasnije, Dejan Mirković potonuo je u mrak i zaborav. Nažalost, ni Industrija više ne postoji. Ostalo je sećanje na jedan potpuno nestvaran period, svetlu zvezdu u mraku ratnih i postratnih dešavanja koji su kidali našu zemlju i naše živote. 

Klub Nana – ubistva, ranjavanja, Zvezdin pehar iz Barija u mlečnom restoranu pored BIGZ-a

Na Senjaku, u neposrednoj blizini BIGZ-a nalazio se klub Nana. Kada se otvorio, ’82. godine bio je prijavljen kao mlečni restoran jer tada nije postojala kategorija noćnih klubova. Ipak, klub je bio mesto u koje se u početku ulazilo isključivo u odelu. Okupljala su se beogradska gospoda i u ovaj klub bilo je teško ući. Devedesetih godina i u ovaj elitni klub počinje da dolazi kriminogeni milje. Nana se pretvara u klub „od sumraka do svitanja“ – mesto gde se ukrštaju treća, prva i klupska scena. Jedni bledi i premoreni odlaze sa posla iz gigantskog BIGZ-a, drugi dolaze još sanjivi i dremljivi, a ekipa iz Nane zatvara kafanu i kreće „u lov na vruć burek“. Ubrzo je Nana postala mesto razmene informacija i dilova između kriminalaca, obaveštajaca i policije. Kada bi separei mogli da govore saznali bismo mnoge odgovore na nerazjašnjene događaje, ali i one koji su ostali daleko od očiju javnosti, a sigurno su uticali na mnoga dešavanja u zemlji. Zanimljivo je da je u Nanu donet pehar koji je Crvena zvezda osvojila na čuvenom svetskom prvenstvu 1991. godine u Bariju. Pored toga, u ovom klubu organizovan je uživo prenos američkog napada na Irak. Čak su nabavljeni i instalirani televizori samo radi ovog „događaja“.

U Nani je prvi nastup u Beogradu imao tada nepoznat pevač Dino Dvornik, a koji je posle ostvario zavidnu muzičku karijeru.

Za Nanu se vezuju i brojni obračuni i čak dva ubistva. Ovaj klub obeležio je jedan drugačiji Beograd i razdoblje kojeg malo ko želi da se seća. 

Taš – klub u kojem je Borislav Pekić postao Bora Pekar 

Još jedan od čuvenih beogradskih klubova. Nalazio se ispod tribina tašmajdanskog stadiona. Taš je bio poput đuveča – u njemu je bilo svega – od sportista, preko kriminalaca, urbanih faca, stjuardesa i pilota JAT-a, kriminalaca, probisveta i drugog „raznog sveta“. Krajem osamdesetih godina ovde su ljudi izlazili da vide i da budu viđeni. U skladu sa time Taš je napravio sistem separea kako bi se uvek znalo „who is who“ u ovome gradu. Postojao je i separe nad separeima koji je zauzimao najvažnije mesto – ono sa kojeg se video ceo klub. Ko bi se tu popeo u društvenoj lestvici ovog grada, smatrao je da je Beograd pod njegovim stopalima.

U Tašu su se mahom vrteli klupski hitovi. Nešto kasnije primat je preuzela MTV hit lista.

Legenda kaže da je u leto 1989. godine Borislav Pekić došao u Taš da lično vidi šta se to tamo dešava, a da ceo grad prepričava. U to vreme u Tašu je bio običaj da DJ preko razglasa najavi nekog „uvaženog“ gosta (koji je najčešće dolazio iz kriminalnog miljea, još češće direkt iz zatvora). DJ-ju je skrenuta pažnja na to da je u klub ušao Borislav Pekić, „najveći živi srbin“. DJ je, vrlo verovatno nerazmišljajući, ili naviknut na dotadašnje „poznate ličnostia“ rekao u razglas:“Pozdrav Bori Pekaru, najvećem živom Srbinu“. Pekić je, verovatno, propao u zemlju, a DJ je otišao pravo u gradsku legendu koja se i dan danas prepričava. 

Omen – do zidića dva putića

Kao i svaki dobar izlazak u grad i klubove, pred kraj noći vreme je da se ode na jedan dobar after. Zato na kraju ovog teksta idemo u  jedno od najsimpatičnijih i najvoljenijih mesta beogradskog noćnog života. Mnogi „mladi matorci“ svakako će reći da je to bio Omen. Nalazio se pored stepenica koje su povezivale Zeleni venac i Obillićev venac.

Još jednom se vraćamo dobroj staroj elektronskoj muzici. Omen je mesto koje se vezuje za sam početak beogradske rejv scene. U njega se odlazilo pre Industrije ili Monda. Često većina ljudi nije ni odlazila dalje. Bilo je i onih kojima je Omen bila poslednja i najdraža stanica večeri. Na ulazu su se nalazili fliperi, a u produžetku šanka bio je DJ pult. Iako je bio poprilično mali, u Omenu je uvek vladala dobra i prisna atmosfera. Jedina mana bio je nedostatak vazduha, te su stepenice i zidić uvek bili puni ljudi. Tu se moglo iskulirati, odmoriti od skakanja, pojesti nešto, popričati, a sve uz dobar ritam koji se čuo iz Omena. Zaista nezaboravna vremena.