Te jeseni 1981. godine, trojica momaka u svojim ranim dvadesetim već su odveć spretno – takoreći, akrobatski – zajahali zvucima jugoslovenskog Novog talasa. U ondašnjem društveno-političkom i kulturnom miljeu bilo je sasvim dovoljno prostora za diverzitet, te ni prilika za otvoreno izražavanje bunta nimalo nije manjkalo. Trojica pomenutih mladića to je činila stvarajući muziku koja bi se, prema rečima jednog od njih, mogla definisati terminom otvorena forma.

Taj "jedan od njih" bio je momak po imenu, prezimenu i nadimku Ivan Vdović Vd. Njegov vršnjak Dušan Kojić Koja pripomogao mu je u oblikovanju upravo tog neprikrivenog bunta, dok je najstariji među njima, Milan Mladenović, upotpunjavao ovaj alternativno-novotalasni sastav pod imenom Šarlo Akrobata.

Neobični trojac, doduše, ostao je na okupu svega oko godinu i po dana. Usled razlika u poimanju načina (pa i svrhe) izražavanja bunta, momci ubrzo shvataju da bend neće imati svetlu budućnost. Ipak, želja da se pomoću zvuka oblikuje originalan i svež način (muzičkog) mišljenja nijednog od njih nije u potpunosti napuštala.

Foto: Discogs.com / Katarina II Promo

"Ona se budi..."

"Ja sam hteo da pokušam na drugi način da dođem do ljudi, da ljudima nešto govorim ne samo putem agresije, putem razbijanja nekih uobičajenih načina izražavanja, nego sam hteo da ljudima govorim nešto što je njima neuobičajeno, nešto na što nisu navikli da im ljudi pričaju, ali na način koji im je koliko-toliko dostupan da ga mogu shvatiti." (Milan Mladenović)

Podrška Milanu da od ove jednostavne zamisli načini sintezu reči i zvuka stigla je najpre od samog Vdovića. Do proleća '83. Mladenoviću (vokal, gitara) i Vdu (bubnjevi) se pridružuju gitarista Dragomir Gagi Mihailović, basista Bojan Pečar, ali i jedna dama na klavijaturama koja će ubrzo steći nadimak "princeza jugoslovenskog roka" – zagonetna, crnokosa Margita Stefanović.

Pečat novooformljenom kvintetu dala je, bar na kratko, i neuzvraćena ljubav gitariste Gagija Mihailovića. Naime, njegova ideja beše da bend svoj naziv Katarina II ponese upravo po njoj, a naredne godine u Beogradu pod istim imenom izlazi i njihovo prvo izdanje.

Album "Katarina II" nikada nije doživeo tzv. komercijalni uspeh. Uprkos tome, 50-tak minuta muzike nudilo je vešto upakovanu mešavinu psihodelije, energičnih ritmova i istančanog pesničkog senzibiliteta. Time je ovaj album činio i svojevrsnu liniju preseka između muzičkog koncepta Šarla Akrobate i onoga što će kasnije postati Ekatarina Velika.

Tek će drugo izdanje doneti zapaženiji uspeh, ali tek nakon suočavanja sa promenama koje će odrediti dalji tok karijere benda – kako u muzičkom smislu, tako i unutar samog sastava. Sklonost ka narkoticima, a zatim i dijagnoza opake bolesti, uslovile su odlazak bubnjara Ivana Vdovića. Na njegovo mesto pristiže Ivan Fece Firči, a zbog neslaganja sa Mladenovićem, gitarista Dragomir Mihailović takođe napušta bend.

Mihailović sa sobom "odnosi" i dotadašnji naziv grupe, te nakon tvrdnje da mu pripadaju autorska prava na ime Katarina II, ostatak ekipe menja naziv u Ekatarina Velika. Istovremeno, sve brojniji nastupi širom Jugoslavije omogućili su bendu da dopre i do šireg auditorijuma. 1986. godine pojavljuje se naredno izdanje, a prve zapaženije hitove sa albuma "Ekatarina Velika" i publika i kritika će velikodušno prihvatiti – i to sa dobrim razlogom.

Naime, Milanova zamisao da ljudima govori nešto što je njima neuobičajeno, ali na način koji im je koliko-toliko dostupan sada je dobila i konkretniji, uobličeniji izraz. Sposobnost da slušaoce povedu kroz najrazličitije nijanse i dubine ljudskih emocija – i to na posve suptilan i nenametljiv način – vremenom će postati i nešto poput zaštitnog znaka EKV-a. Sem toga, Milanov talenat da stvari prikaže upravo onakvim kakve jesu (bilo da to čini izravno ili metaforički), ostaće prepoznatljivi izraz benda sve do poslednjeg izdanja.

Foto: Discogs.com / Vuk Veličković / EKV Promo

To se sasvim lepo uočava i na albumima "S' vetrom uz lice" (1986.) i "Ljubav" (1987). Dok su prvi ispratile zamerke na preteranu komercijalnost, album "Ljubav" se, pak, smatra jednim od najboljih rok izdanja ovih prostora. Novostečena popularnost uslovila je i sve veći broj koncertnih i medijskih nastupa, ali i (zvanični) prelazak Ekatarine Velike u tadašnji mainstream.

Ipak, konstantne izmene članova ostaju njihova večita boljka. Okosnicu benda činili su Milan, Margita i basista Bojan Pečar, dok su se za bubnjevima smenjivali Ivan "Raka" Ranković, (ponovo) Ivan Fece, a zatim i Srđan Todorović. Osim toga, rastuća popularnost bilo je nešto što ni Milan ni Margita nisu u potpunosti prihvatali. A koliko im je to teško padalo, naslućivalo se i na osnovu sve češćeg bega u začarani krug heroinske zavisnosti.

"Bežimo u mrak"

Sklonost ka narkoticima, doduše, nije zaobišla ni Bojana Pečara. Istorija rokenrola već je "krcata" primerima pojedinaca čiji se umetničko-izražajni senzibilitet po pravilu kosi sa neumoljivim pravilima (muzičke) istine mašine. Isti "zakon", po svemu sudeći, važio je i za Ex-Yu prostore, pri čemu Ekatarina Velika svakako nije bila izuzetak.

Uprkos tome, bend nastavlja da pomera granice jugoslovenskog roka, i 1989. godine objavljuje album "Samo par godina za nas". Reč je o izdanju koje će tokom godina postati prepoznatljivi pečat benda, a numera "Ti si sav moj bol" je u novembru 2006. izglasana i za najbolju jugoslovensku pesmu svih vremena. Pa ipak, ono što će generacijama istinskih poštovalaca EKV-a ostaviti gorak utisak je svakako proročki momenat koji je obeležio ovo izdanje.

Foto: Youtube Screenshot

Događaji koji su usledeli ostavili su bolni ožiljak – tačnije, predubok trag pod levom miškom – koji će Milan (ali i ostali članovi Ekatarine) nositi do kraja života:

"Moja prva i najveća želja bi bila da se probudim i da ustanovim da je 1990. godina i da kažem – uf, što sam nešto ružno sanjao...".

A sumorna realnost ratova s početka '90-tih, sasvim očekivano, obeležila je i naredna ostvarenja benda. Tome najbolje svedoči njihovo šesto studijski izdanje – album "Dum dum" (1991.) je, naime, nedvosmisleno okarakterisan kao najmračniji do tada.

Da stvar bude još gora, Ekatarina Velika u to vreme ponovo doživljava promenu sastava. Srđana Todorovića zamenjuje bubnjar Marko Milivojević, a Bojan Pečar odlučuje da napusti zemlju i pođe put Londona. Na njegovo mesto dolaze basisti Bata Božanić i Dušan Petrović, i to ujedno beše najteži trenutak za bend, budući da je Pečar godinama bio jedan od ključnih članova.

U isto vreme, postalo je jasno i da turobna ratna atmofera neće skoro početi da jenjava. Generacijama stasalim u atmosferi jednakosti, diverziteta i slobode (rock'n'roll) izražavanja, sada se nameću neke nove, njima potpuno nepoznate vrednosti, koje ni sami članovi Ekatarine Velike nisu tako lako mogli da prihvate. Štaviše, nastojanje da se putem muzičkog i pesničkog izraza apeluje na makar elementarnu količinu zdravog razuma, takođe će postati zaštitnim znakom tada već najuticajnijeg Ex-Yu sastava.

Ovi suptilni – ali ipak dovoljno glasni – apeli začuće se i na sledećem objavljenom izdanju. Za razliku od prethodnika, album "Neko nas posmatra" (1993.) nudio je nešto pristupačniji pesnički izraz, topliji zvuk i prozračnije muzičke aranžmane – što je, s druge strane, bio i razlog zbog koga je poneo epitet najslabijeg do tada.