Jedno od temeljnih komunističkih načela Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) podrazumevalo je da domaća proizvodnja treba da bude nezavisna od stranih proizvođača. U praksi je ovo značilo stroga uvozna pravila, koja su, u slučaju računarske industrije, dovela do jedinstvenog razvoja tehnologije.

Prva serija domaćih računara proizvedena je tokom 60-tih godina. Reč je o projektu CER (Cifarski Elektronski Računar), koga su izveli domaći inženjeri iz Instituta za nuklearne nauke Vinča i kasnije Instituta Mihajlo Pupin, školovani na inostranim univerzitetima, a predvođeni profesorom Tihomirom Aleksićem. Prvi model, CER10, zavšen je 1960. godine (konstrukcija je trajala 4 godine). CER10 bio je prvi (i jedini u Evropi u to vreme) serijski računar. Da bi se smestio bilo je neophodno obezbediti prostoriju dimenzija 12x4 metra, a trošio je 60 kw električne energije. Sa 50 hiljada operacija u sekundi bio je četvrti računar po brzini u svetu. CER10 je bio namenjen statističkoj obradi šifrovanih informacija i u tome je bio izuzetno uspešan – priča se da su jednom prilikom šifranti Instituta Vinča dešifrovali važnu radio-poruku sa teritorije Izrael–Sirija namenjenu Egiptu, koju je Tito, naravno, odmah preneo Naseru. Kasnije je CER10 koristio TANJUG za širenje vesti.

Foto: Dušan Hristović - CER10 u zgradi Tanjuga

Tokom 60-tih godina Institut Mihajlo Pupin izbacuje više CER serija, namenjenih za potrebe bankarskih i knjigovodstvenih poslova, zatim za statističku obradu podataka, i, naravno, za vojne potrebe. CER111, uspešni naslednik prvog mobilnog vojnog terenskog računara CER11, bio je u to vreme glavni konkurent računaru američke proizvodnje.

Dok je domaća proizvodnja izbacivala CER serije specijalizovane za različite svrhe, u svetu se pojavio IBM računar i privukao veliku količnu kapitala u računarsku industriju. Ovo je izbacilo siromašnije zemlje iz računarske igre; ali ne i SFRJ. Početkom 80-tih, do inženjeri su, u saradnji sa kolegama iz Moskve, izbacili prvi hibridni (analogno/digitalni) računarski sistem – HRS-100, verovatno najveći domaći uspeh nakon CER-a. U narednim godinama domaće firme ulažu veliku količinu novca u razvoj informatičkih sistema i projekata, te Institut Mihajlo Pupin razvija rešenja za potrebe različitih grana domaće industrije, zbog čega se SFRJ ovih godina nalazila u samom svetskom vrhu po upotrebi računara.

Foto: Dušan Hristović -Testiranje računara HRS-100

Veliku ulogu u razvoju domaćih računarskih tehnologija odigralo je i institucionalizovanje računarstva kao naučne discipline. Već 1961. godine na Elektrotehničkom fakultetu pojavljuju se prvi računarski predmeti na postdiplomskim studijama; 1970. osniva se prva računarska katedra na istom fakultetu, a i na nekoliko drugih se vežbe izvode na računarima. Početkom sedamdesetih računari ulaze i u srednje škole – Matematička gimnazija je prva srednja škola koja je imala računar („Lington”).

Kako je vlada nastavila da kontroliše uvoz stranih kućnih komponenti, tokom 80-tih više domaćih kompanija je pokušalo da napravi kućne mikroračunare. Međutim, poduhvat se neslavno završio, budući da su ovi računari bili skupi i da ih je bilo nemoguće nabaviti u prodavnicama, a i pojačan je ilegalni uvoz računara rastavljenih na delove. Sa druge strane, u svim državnim, naučnim i obrazovnim ustanovama bili su u upotrebi TIM računari napravljeni u Institutu Mihajlo Pupin.

Foto: Predrag Šušnjar - Računar TIM-100

Kompjuterski entuzijasti, međutim, nisu odustajali. Jedan od njih, Voja Antonić, konstruisao je čuvenu Galaksiju – „uradi sam” računar za igrice. Kompletno uputstvo, od hardvera do softvera, objavio je javnosti u specijalnom broju časopisa Galaksija koji je nosio naziv „Računari u vašoj kući”. Galaksija je te 1984. stigla u domove preko 8000 ljudi, a korišćena je i u nekim školama, jer se ubrzo pojavila i u fabričkoj izradi. U pitanju je bio jednostavan računar sa Z80 procesorom iz Sinclair računara, skromnih 6 KB memorije, jednostavnim generatorom zvuka i ekranom koji je mogao da prikaže samo tekstualne simbole. Zahvaljujući Galaksiji računari su konačno ušli u jugoslovenske domove i mnogi budući računarski stručnjaci zaljubili su se u njih.

Druga polovina 80-tih nije bila naročito plodonosna kada je u pitanju razvoj domaćih računara. IBM PC kompatibilne računare u domaćoj proizvodnji koristile su samo državne institucije, jer su bile u obavezi da kupuju isključivo domaću opremu. Sa druge strane, građani su kupovali strane tehnologije na sivom tržištu – nametnuta ograničenja samo su pospešivala sivu ekonomiju koja je nastavila da se razvija sve do raspada SFRJ početkom devedesetih godina.