Dvadesetih godina dvadesetog veka, prestonicu je zapljusnuo jedan novi, blagorodni i do tog trenutka neuobičajen talas - studenti! Pristizali su iz svih delova zemlje i bivalo je sve teže pronaći smeštaj za sve njih. Sreća u nesreći, u vidu ratne odštete nakon Velikog rata, dovela je do prvih ozbiljnih sredstava koje je grad izdvojio da izgradi prvi dom za studente. Ne samo u Srbiji, već i na čitavom Balkanu. Nakon Drugog svetskog rata, dobija ime "Ivo Lola Ribar".

Na čelu ove inicijative nalazio se kralj - Aleksandar I Karađorđević, koji je zahtevao da radovi počnu čim pre, što se i događa, 1926. godine. Sa ovom željom, Aleksandar Karađorđević je najpre pisao rektoru Beogradskog univerziteta. U ovom pismu skreće pažnju na pametne, dobre, "ali siromašne" mladiće (devojke još ne dolaze u obzir), kojima bi ovo mogla biti dodatna motivacija, kao i njihovim roditeljima. Tako nastaje i politika o selekciji studenata koji će svoje mesto u domu zaraditi - ali i zadržati - dobrim ocenama i vrednim radom. Nedugo zatim, u javnost je puštena informacija da je 15 miliona dinara izdvojeno ako bi se đacima iz provincije poželela dobrodošlica među "učen svet". Za savršeno mesto za nicanje ovakve institucije izabrana je blizina Vukovog spomenika i brojnih zgrada fakulteta - kompleks koji na istom mestu možemo pronaći i danas.

Foto: Arhiv Biblioteka Srbije - Studentski dom sa parkom

Dom za nemačke vojnike

Kako je za izgradnju bila potrebna velika radna snaga, graditeljima su se pridružili i osuđenici iz gradskog zatvora, koji su za svoj rad dobijali i skromnu novčanu naknadu. Na čelu radova bio je arhitekta Georgij Pavlovič Kovaljevski, a na čelu doma, kada jednom nude otvoren, trebalo je da bude sam Univerzitet. Kada se to konačno dogodilo, iznad ulaza je pisalo "Dom studenata Kralj Aleksandar I Karađorđević", budući da je nazvan po svom (uslovno rečeno) ktitoru.

Prve godine je od mogućih 526 mesta u domu blo popunjeno 490. Prednost je davana đacima sa odličnim uspehom, ali je postojao još jedan kriterijum: mesto rođenja. U prvom redu bili su državljani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca koji su u istoj i živeli, zatim oni iz dijaspore, a onda svi ostali (na čelu sa pripadnicima slovenskih naroda).

Foto: Ilustrovani list, 1928. - Otvaranje doma 1. aprila 1928. godine, izgled zgrade (gore) i trpezarije (dole)

Vreva i srećan studentski život u prvom domu nisu potrajali duže od par godina. Uskoro će se desiti razorni 6. april, a nedugo zatim će studenti iz doma biti proterani, da bi ih zamenile nemačke trupe. Ovo stanje će se zadržati sve do kraja rata, kako je nov, opremljen dom bio idealno uporište za okupatore - zašto bi iko ko ima moć napustio njegov komfor i udobnost? Tek 1946. godine, nakon kraja rata, kraja ere kraljevine i obnove doma njegova vrata se ponovo otvaraju za studente. U istom duhu, "Dom kralja Aleksandra I" postaje "Dom Ivo Lola Ribar". Otvorena je i studentska kantina, u koju su pokušali (a pokušavaju i sad) da se uvuku i mnogi ne-studenti, u nadi za jeftinim kuvanim obrokom.

Ono što će mnoge iznenaditi da je domu "Lola", kako ga i danas svi znamo, zvanično vraćen njegov prvobitni naziv - "Kralj Aleksandar I" još pre 14 godina. Međutim, retko koji Beograđani se neće zbuniti ako ga pitate za zgradu ovog naziva.