Zaboravljeni Solunac, nosilac Albanske spomenice, narodni poslanik, ministar finansija, ktitor i dobrotvor – upoznajte Milana Vukićevića i suprugu Radmilu.

Ko su bili Milan i Radmila Vukićević?

Danas se o životu Milana Vukićevića, a posebno njegove supruge Radmile malo što zna. Na osnovu table u spomen ktitora u crkvi Svetog arhangela Gavrila, možemo da saznamo da je Radmila bila "kćeri junaka koji je poginuo 1876. u ratu protiv Turaka", i gotovo ništa više.

O Milanu je ipak ostalo više zapisa. Rođen je u Beogradu 1869. godine, a u njegovoj biografiji je ostalo zapisano da je poreklom iz ugledne porodice iz sela Svetlića pored Topole. U Beogradu je završio gimnaziju i pravni fakultet, te se posvetio pravničkoj i činovničkoj karijeri. Posle sudijske karijere, prešao je u upravu varoši Beograda, a potom je biran u Državni savet, te posle Prvog svetskog rata prelazi u Glavnu kontrolu Kraljevine, koja je bila vrhovni nadzorni i sudski organ državne uprave. Posebno se posvetio pitanjima izrade i kontrole budžeta Kraljevine, o čemu nalazimo zapise u novinama tog vremena, u kojima komentariše nacrt budžeta i kao član Glavne kontrole, ali i kao poslanik u Narodnoj skupštini. Veći deo biografije ostao je zapisan od zaborava zahvaljujući Dušanu Alempijeviću, koji je u svojoj knjizi "Srpstvu na patriotske celji" zabeležio i Vukićevu životnu priču.

Kao i svi viđeniji Srbi tog vremena, odlučio je i da se posle smrti oduži otečestvu, pa tako testamentom 1941. godine svoju značajnu imovinu poklanja državi.

Ktitor crkve Svetog arhangela Gavrila

Bračni par Vukićević je još za života počeo svoju zadužbinarsku aktivnost. U pitanju je izgradnja Crkve Svetog arhangela Gavrila, kod današnjeg Partizanovog stadiona, "u spomen oslobodiocima porobljene otadžbine, u slavu nastradalih srpskih vojnika" u Prvom svetskom rat. U sklopu ulepšavanja Koteža Franše d’Eperea, kako se ovaj deo grada tada zvao, izgradnja hrama započeta je 1937. godine, a završena 1939. godine.

Crkva je izgrađena u srpsko-vizantijskom stilu, po projektu slikara i arhitekte Grigorija Samojlova. Ktitor Mlan tražio je da pod hrama bude mozaik, kao u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena. Hram je osveštao patrijarh Gavrilo. Mošti Svetog Pantelejmona preneseni su u ovu crkvu 1946. godine. Radmila i Milan Vukućević sahranjeni u svojoj zadužbini.

Zbog blizine hrama i stadiona, mnogi crkvu Svetog arhangela Gavrila nazivaju i "crkva pored Partizanovog stadiona". Istorija govori da su je Vukićevići podigli na livadi, a spotski objekti i vojna zdanja podignuti su posle Drugog svetskog rata, na crkvenom posedu. Danas je ona, ukazom patrijarha Irineja iz 2014.godine, crkva za duhovne potrebe pripadnika Vojske Srbije.

Zadužbina Radmile i Milana Vukićevića pri Beogradskom univerzitetu

Pored ove crkve, Vukićevići su značajnu ostavili i Beogradskom univerzitetu. U pitanju je zgrada u Resavskoj ulici na broju 9, zatim kuća i dvorišna zgrada u ulici Ruzveltova 20 na Vračaru, ukupne površine 2735 kvadratnih metara.

Sva ova imovina ušla je sredstva Zadužbine Radmile i Milana Vukućevića, koja je formirana pri Beogradskom univerzitetu testamentom iz 1941. godine. Kao i slične ustanove, i ova Zadužbina je prestala sa radom posle Drugog svetskog rata, da bi rad obnovila 1995. godine rešenjem Ministarstva kulture Republike Srbije.

Danas ova imovina pripada Beogradskom univerzitetu, a cilj joj je stipendiranje i unapređenje zdravstva studenata na Univerzitetu. U rešenju o osnivanju je navedeno da: "Sredstva Zadužbine će se koristiti za unapređivanje rada Zavoda za zdravstvenu zaštitu studenata; participaciju u troškovima lečenja i oporavka studenata, zdravstveno prosvećivanje studenata i zaposlenih na Univerzitetu, učešće u finansiranju projekata čiji je predmet istraživanja zdravlje mladih, posebno studentske populacije; unapređivanje zdravstva zaposlenih na Univerzitetu i druge oblike pomoći koje utvrdi Odbor zadužbine".

Tako se svake godine raspisuje konkurs za stipendiranje 15 studenata Beogradskog univerziteta.

Po kome je "Radmilovac" dobio ime?

Za kraj priče o dobročinstvu Vukićevića, ostaje nam jedna priča iz Zemuna. Naime, u zemunskoj ulici 22. oktobra, u nevelikom drvenom zdanju u dvorištu Poljoprivrednog fakulteta, mogu se kupiti svi "studentski" proizvodi, potpomognuti profesorskom edukacijom, sa oglednog studentskog poljoprivrednog dobra "Radmilovac". Od "rujna" vina do džemova, rakija, svežeg voća. Sve što je rezultat praktičnog rada studenata i profesora.

A sve je određeno testamentom iz 1941. godine Milana Vukićevića: "Poljsko imanje posle smrti moje žene Radmile ima da pripadne državi, odnosno Poljoprivrednom fakultetu Beogradskog univerziteta, za praktičnu nastavu u svim granama poljoprivrede… Ovo imanje nosiće ime: ‘Zadužbina Jevrosime, Sime i Milana Vukićevića’."

Na ovom poljoprivrednom oglednom imanju, nazvanom u čast njegove supruge Radmile - "Radmilovac", već 1945. godine formira se centar za selekciju vinove loze, kasnije i ostalog voća, pa je stvoreno više stotina autohtonih sorti i vinove loze, (čak 560) i voća. Sve što uspeva u Srbiji nalazi se na Radmilovcu, pa čak i više. Tu je hiljade studenata i poljoprivrednika "naučilo znanje" i stotine profesora potvrdilo svoje magistarske i doktorske titule. U isto vreme, proizvedene su tone voća, meda i svih poljoprivrednih proizvoda koji su bili predmet, a i danas su, učenja na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu. Zato i ne čudi što "Radmilovac" mnogi smatraju "posebnim blagom Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu i Srbije, jedinstveno dobro u celoj Jugoistočnoj Evropi". Prava ogledna poljoprivredna radionica.

Danas ogledno poljoprivredno dobro "Radmilovac" obuhvata 86 hektara. Pod voćem je 15, a pod vinovom lozom 13 hektara. Na pet hektara prostire se Centar za ribarstvo i primenjenu hidrobiologiju. Tu su i ratarske površine, plastenici i pčelinje košnice.