"Ja imam samo jedan pravi amanet, jednu malu želju, a to je: da u čovečanstvu napreduje moj srpski narod koga sam jako voleo."

Ministar prosvete koji je ostavio traga na modernom školstvu uvođenjem predškolskog rada, osnivanjem ženskih škola, podizanjem ranga gimnazije na osam godina i Bogoslovije na rang više škole, Milan Kujundžić Aberdar, takođe je i jedan od zaslužnih za donošenje Zakona o Srpskoj kraljevskoj akademiji. Nesuđeni pravnik, filozof, profesor, pesnik, novinar, oficir, političar, ambasador i zadužbinar, i sve to u 50 godina života.

Čovek sa dva imena

Rođen je u Beogradu, 28. februara 1842. godine, kao Janićije Kujundžić, u imućnoj i obrazovanoj građanskoj porodici. Njegov otac Jovan Kujundžić je iz četiri braka pored Milana imao dve ćerke i sina: Jelenu, koja je bila udata za Stojana Novakovića i bavila se pisanjem, i Nerandžu, udatu za generala Vladimira Ugričića. Nerandža nije imala afiniteta prema peru kao njegova ostala deca, ali je važila za jednu od lepših žena, pa je u Beogradu toga vremena bila poznata kao Gospa Nera sa dvanaest karnera. Milanov najmlađi brat bio je čuveni beogradski lekar dr Voja Kujundžić, koji je objavio mnoge medicinske radove i prvi kod nas propagirao i uveo kremaciju kao oblik sahrane. 

Milan Kujundžić je osnovnu školu završio kod Saborne crkve, a potom upisao nemačku gimnaziju u Pančevu, gde se zbog slabog zdravstvenog stanja nije dugo zadržao. Otac ga je vratio u Beograd, gde je završio sedam razreda gimnazije, koliko je tada u Srbiji ona i trajala, da bi se potom 1859. godine upisao na pravni odsek beogradskog Liceja.

Zbog incidenta na Čukur-česmi i bombardovanja Beograda, prekinuo je studije i postao konjički desetar u srpskoj vojsci, juna 1862. godine. Kada se situacija smirila, bio je jedan od dobitnika stipendije srpske vlade, koja je htela da spreči "nestanak inteligencije" i otišao na studije filozofije u inostranstvo. Studentski put mu je bio neuobičajen. Svaku godinu studija završavao je u drugom evropskom velegradu: Beču, Minhenu, Parizu i Oksfordu, engleskom univerzitetskom centru gde je i diplomirao.

Foto: Wikipedia - Aberdar u svečanoj uniformi sa odlikovanjima

Uspon mladog Aberdara

Milan Kujundžić, kao poliglota, vratio se u Srbiju 1865. godine. Zaposlio se u Ministarstvu prosvete, a naredne godine postao profesor i šef katedre na Velikoj školi.

Posebno je značajan njegov na razvoju filozofije kao nauke u Srbiji. Filozofiju je razumevao kao nauku o zakonima ljudske unutrašnjosti i njenoj povezanosti sa spoljašnjim svetom. Delio je na pripremu ili uvod (istorija filozofije) i tri dela: osnova (nauka o osećanju ili srcu – psihologija), skelet (nauka o svesti ili duhu – logika) i celina (nauka o duši ili volji). Nauku o volji je delio na nauku o društvu ili slobodi (etika, sociologija), o umetnosti (estetika) i o veri (teodiceja, umna vera). Na Velikoj školi predavao je sve ove discipline – istoriju filozofije, psihologiju, logiku i estetiku. Kod nas je prvi započeo predavanja iz istorije filozofije i utemeljio je istoriografiju srpske filozofije, a time i istraživanje istorije filozofije uopšte. Jedini je do tada držao na fakultetu kurs istorije srpske filozofije, a predavao je i rusku filozofiju. Prevođen je na češki i nemački.

Bio je jedan od najznačajnih ličnosti Omladinskog pokreta koji je okupljao liberalne mlade srpske intelektualce. Već 1866. bio je jedan od petorice odbornika Ujedinjene omladine srpske. Tokom rada u Omladinskom pokretu, u javnom ali i u tajnom, Aberdar se sve više posvećuje filozofiji.

U istom periodu je postao poznat i kao pesnik. Pod nadimkom Aberdar, objavljivao je zbirke lirskih pesama: "Aberdar", "Prvi jek", "Drugi jek", spev "Srpski Patrijar" i baladu "Nevesta hajdukova", dok mu je većina ostale poezije bila romantičarsko rodoljubiva, u kojoj se omladina poziva na oružje protiv ugnjetača i ostvarenje ujedinjenja.

Napisao je i nekoliko pripovedaka koje je objavio u listu "Danica": "Noć na Dorćolu", "Beogradski zmaj" i "Bačka lala".

On sam, međutim, brzo je uvideo da mu je poezija štura i jednostrana, pa se okrenuo radu u nastavi, nauci i politici.

Od pesnika do političara

U januaru 1867. godine, izabran je za člana Srpskog učenog društva, čiji je bio sekretar, kao i urednik Glasnika Srpskog učenog društva. Kako ga politički život tog vremena nije ostavio ravnodušnim, iste godine, glasao je za kandidata koji nije bio po volji policije, pa je zbog toga proteran iz Velike škole. Prema političkom uverenju, Milan Kujundžić Aberdar najpre je bio "radikalni liberalac", da bi kasnije postao član Narodnjačke stranke.

Godina 1868. je bila značajna, postao je počasni član Matice srpske i na opšte iznenađenje, Namesništvo je postavilo Milana Kujundžića za sekretara Ministarstva unutrašnjih dela. Međutim, ubrzo je napustio kancelariju Ministarstva, da bi se posvetio uređivanju omladinskog lista "Mlada Srbadija" i sarađivao u nekoliko listova kao autor, recenzent ili urednik.

Veliki povratak na svoju katedru na Velikoj školi usledio je 1873. godine, a naredne godine postaje prvi sekretar Narodne skupštine.

Srpsko-turske ratove, u periodu 1876-1878. godine, proveo je na frontu kao komandant baterije, da bi bio unapređen u čin majora, a potom i potpukovnika. Za političke i ratne zasluge je dobio više ordena i medalja.

Posle ratova, usledila je bogata politička karijera: potpredsednik Narodne skupštine je bio u periodu 1881-1882., kasnije je imenovan za ambasadora u Rimu, ali je već 1882. godine izabran za predsednika Narodne skupštine. Ministar prosvete bio je u period 1885-1887. godine.

Zaslužan je za zakonsko definisanje u spajanju Srpskog učenog društva, čiji je član bio od 1866. i Srpske kraljevske akademije.

Inače narušenog zdravlja 1891. godine, odlučio se da napiše testament. Srpskoj kraljevskoj akademiji, zaveštao je letnjikovac "Zvezda" na Topčideru, i sumu od 1500 dukata za njegovo održavanje, uz obavezu da obrazuje Zadužbinu Milana Kujundžića Aberdara. Fond je bio namenjen i nagrađivanju objavljenih radova te naučne ustanove.

Nije se ženio i nije imao potomstvo. Preminuo je dve godine kasnije, 14. novembra 1893. godine.

Foto: Forum Politikin Zabavnik - Ulica posvećena ovom značajnom čoveku nalazi se u blizini Palilulske pijace i Tašmajdana i duga je tek par desetina metara

Zadužbina Milana Kujundžića Aberdara 

Zadužbina je započela sa radom tek 1931. godine, jer su njegovi dalji srodnici koji su polagali pravo na nasledstvo, u nameri da ospore testament, pokrenuli sudski spor sa Srpskom kraljevskom akademijom, koji se razvlačio decenijama. Akademija je uspela da okonča taj spor tek 1907. godine, u svoju korist, ali je nažalost zaveštani letnjikovac u međuvremenu usled nebrige i elementarnih nepogoda bio sasvim ruiniran.

Molbu za prodaju letnjikovca upućenu Ministarstvu prosvete 1910. godine, je odobrio Državni savet Kraljevine Srbije tek 3. maja 1913. godine.

Materijalna vrednost Zadužbine bila je tada 779.000 dinara u srebru, sa godišnjim prihodom od 45.000 dinara.

Od 1931. do 1940. godine, Srpska kraljevska akademija je dodeljivala godišnju nagradu iz ovog fonda za naučno delo, a takođe je iz sredstava Zadužbine pomagano pri izdavanju 117 knjiga biblioteke Posebna izdanja.

Milan Kujundžić – pesnik, filozof, profesor, ministar prosvete, predsednik Narodne skupštine Srbije, diplomata, akademik i zadužbinar. Srbiju je višestruko zadužio, pomogavši joj na putu razvitka u modernu državu.

Danas samo jedna ulica u centru Beograda nosi ime Milana Kujundžića - Aberdara, uprkos značaju koji je imao za srpski narod, a poznata je po tome što se u njoj nalazi jedan deo zgrade RTS, porušen tokom NATO bombardovanja i po tome što ga mnogi pogrešno nazivaju "Abardareva".