(Sime Markovića 8)

Nalazi se na uglu ulica kneza Sime Markovića i Kralja Petra, u jednom od najstarijih delova Beograda. Stari knežev dvorac prostirao se preko puta Saborne crkve, od ulaza u zgradu Patrijaršije pa sve do bašte današnjeg Konaka knjeginje Ljubice i on je korišćen za stanovanje sve do 1829. godine. Međutime posle dobijanja Hatišerifa 1830. godine javila se potreba da se dokaže narasla ekonomska moć i učvršćena vlast Miloša Obrenovića, te je knez odlučio da sazida novi konak, veći i reprezentativniji od Gospodarskog.

Izgradnja je vršena pod nadzorom pionira našeg neimarstva, Hadži Nikole Živkovića i trajala od 1829. do 1830. godine a prvobitna namena bila je dvojaka: da služi kao stan kneginje Ljubice i sinova Milana i Mihaila a u isto vreme i kao dvor za rezidenciju. Ovo je bio prvi projekat koji je Živković sproveo za kneza a kasnije je bio zadužen za sve građevine koje je Obrenović podizao za svoje prve vladavine.

Foto: Milena Arsenić

Sam konak knjeginje bio je smešten u slobodni prostor u centru velike bašte, ograđen tada velikim zidom i okružen zelenilom. Imao je i sopstveno spoljašnje dvorište sa ulazom kroz kolsku kapiju i veliku unutrašnju baštu koja se prostirala ka Kosančićevom vencu.

Knjeginja Ljubica je bila skromna žena ali je ipak želela da uredi život na dvoru po ugledu na visoko društvo. Postoji primer u sačuvanoj prepisci između nje i kneza gde knjeginja Ljubica traži od njega da se „za služitelje u dvoru nabave crvene čarape“. S obzirom da je nedugo potom u jednom pismu knjeginja napisala da se može i sama služiti, može se zaključiti da je odgovor na ovo bio negativan.

Za vreme prve vladavine kneza Obrenovića ovde se nalazila i državna blagajna, Namesništvo knjaževsko je tu održavalo sednice a i sam knez je ovde živeo do 1842. Kasnije se ovde nalazio Licej, pa Prva beogradska gimnazija, apelacioni kasacioni sud. Zatim od 1912. muzej za vaspitanje gluvoneme dece, 1929. muzej savremene umetnosti, pa crkveni muzej do 1941. Od 1945. do 1947. je ovde bio smešten deo Patrijaršije pa zatim i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. Između 1971. i 1979. izvršeni su restauratorski radovi gde je objekat saniran i fasada i enterijer obnovljeni. Tada je konak adaptiran za reprezentativnu muzejsku postavku i 1979. proglašen za spomenik kulture.

Foto: Pavle Kaplanec