U godinama kada su društveno-političke prilike čoveka usmeravale ka skromnom činu preživljavanja, u Beogradu su delovali pojedinci kojima prihvatanje ponuđenog stanja nije bilo u prirodi. Njihove težnje, ipak, bile su usmerene u drugom pravcu – onom umetničkom, koje po pravilu retko dobija prioritet u vanrednim pre- i posleratnim okolnostima.

Ipak, ovi su pojedinci u tim svakodnevnim prilikama odmakli korak dalje. Od realnog su činili nadrealno, i, po uzoru na tadašnji globalni umetnički fenomen, spajali nespojivo. Tako se u srpskoj nadrealističkoj književnosti tokom godina istakla nekolicina imena: Oskar Davičo, Đorđe Jovanović, Koća Popović, Milan Dedinac i, među njima Aleksandar Vučo – književnik čiji opus i danas budi interesovanje proučavalaca nadrealističke literature.

Pravnik koji nije želeo postati trgovcem

Porodica Aleksandra Vuča bila je poznata daleko pre no što je njegovo ime ušlo u anale srpske književnosti. Rođen 1897. godine u Beogradu, Aleksandar je bio najstariji od četvorice sinova uglednog prestoničkog trgovca Đorđa Vuča.

Porodična tradicija, po pravilu, pretpostavljala je da će istim putem poći i Aleksandar. Međutim, pokazaće se da su njegova stremljenja ponešto drugačija. Okolnosti Velikog rata najpre su ga, kao sedamnaestogodišnjeg gimnazijalca, 1915. godine odvele u dobrovoljačke redove srpske vojske. Povlačenje preko Albanije, uz ostale ratne nedaće, pak, navešće ga na odluku da, poput većine svojih vršnjaka, pođe put Francuske.

Gimnaziju potom završava u Nici, a Pravni fakultet upisuje na pariskoj Sorboni. Ubrzo, iz poznanstva sa Julkom Simeonović najpre se rađa brak, da bi do 1922. godine porodica postala bogatija za još dva člana, sinove Đorđa i Jovana.

Povratak u Beograd tih godina – uz iskustva koja je mladi Vučo poneo iz Evrope i francuskih škola – u velikoj meri će uticati na njegove buduće životne izbore. U to vreme, prestonica je još uvek bila obojena posleratnim raspoloženjem. No, stanjem duha i opštim društvenim prilikama u Beogradu nije bio nezadovoljan samo Vučo. Takvo nezadovoljstvo navešće ga da se, uz nekolicinu prijatelja istomišljenika, aktivno uključi u politički život.

Istovremeno, već je tada znao da nasleđivanje porodične tradicije nije ono čemu teži. Pre naklonjen intelektualnoj no trgovačkoj delatnosti, Aleksandar Vučo se, ubrzo po povratku u Beograd, već 1923. godine kao saradnik priključuje časopisima "Putevi" i "Svedočanstva". Tri godine kasnije objavljuje i prvu poemu pod nazivom "Krov nad prozorom". 1928. nastaje roman "Koren vida", a knjiga "Ako se jednom setim ili načela" iz štampe izlazi 1929. godine.

Kada nemoguće postane moguće

Vučov povratak iz Evrope početkom 20-tih godina prošlog veka poklopio se, sasvim slučajno, sa začetkom novog društvenog i umetničkog fenomena. Uporedo s njegovim širenjem u Francuskoj, nadrealistički pokret javio se i u Beogradu. Na samom pragu 30-tih godina, kada je Vučo iza sebe već imao tri objavljena književna dela, u prestoničkim umetničkim krugovima počelo se govoriti o okupljanju beogradske nadrealističke grupe.

Aleksandar Vučo, pritom, našao se među direktnim učesnicima ovog zbivanja. Još 1929. godine, trojica književnika – Đorđe Kostić, Đorđe Jovanović i Oskar Davičo – predložili su pokretanje časopisa u kome bi beogradski nadrealisti našli prostora za zajednički umetnički aktivizam. 30. novembra iste godine, grupa se na osnivačkom sastanku okupila u stanu Aleksandra Vuča, a aprila iduće godine, najavljujući publikaciju i definišući nadrealizam, istupaju u beogradskom listu "Politika".

Zvanična objava almanaha Nemoguće – L’Impossible dogodila se maja 1930. godine. Aleksandar Vučo, uz još dvanaestoricu potpisnika, našao se kao osnivač časopisa i potpisnik manifesta beogradskog nadrealizma.

Nastaviće se...