Uz poetski i prozni rad, te saradnju sa časopisom "Nadrealizam danas i ovde", Vučo po povratku u Beograd tridesetih godina svoje polje delovanja proširuje i na filmsku umetnost. Scenario za film "Ljuskari na prsima" potekao je iz njegovog pera, dok je priloge za list "Politika" pisao pod pseudonimom Askerland.

S druge strane, iako još godinama pre toga odabravši literarnu delatnost spram trgovačke, u izvesnoj meri ostaće uključen i u potonju. Politički aktivizam doneće mu 1930. godine mesto činovnika Beogradske trgovačke komore. Ubrzo će napredovati i do pomoćnika glavnog sekretara, ali će porodična firma, usled rđavih rezultata poslovanja i nagomilanih dugova, doživeti krah. Aleksandar Vučo, u to vreme radeći na izgradnji zgrade gde se i danas nalaze biblioteka i Muzej grada, uz trojicu braće ostaje bez porodične imovine.

Uprkos tome, od 1932. godine počinje najplodniji period njegovog stvaralaštva. "Nemenikuće – Ćirilo i Metodije", čuvena je poema koja je iste godine ugledala svetlost dana. U knjizi poezije "Humor Zaspalo", Vučo će, pak, dotaći sfere alegorije i apsurda.

Veliki uspeh, pak, donela mu je i izložba nadrealista priređena u Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić". Od 1934. godine, Aleksandar Vučo zaći će u oblast dečje književnosti: "Podvizi družine Pet petlića", delo namenjeno deci, izlazi u saradnji s njegovim nadrealističkim literarnim saborcem Dušanom Matićem. Matića i Vuča, pritom, vezaće i prisno dugogodišnje prijateljstvo koje će doneti i zajednički rad na poemi "Marija Rucara", i koju godinu kasnije, romanu "Gluvo Doba".

Od ratnog zatočenika do pokrovitelja sedme umetnosti

Predratne godine, od 1936. do 1940., Aleksandar Vučo provešće kao urednik časopisa "Naša stvarnost". Ipak, ovo su u Beogradu i Srbiji bila burna vremena, u političkom smislu pre svega. Nadrealisti su bili sve aktivniji u političkim delovanjima, te je i sam Vučo u dva navrata (1937. i 1939. godine) završavao iza rešetaka. Još dva puta će biti hapšen za vreme narodnooslobodilačke borbe, a 1941. godina donosi mu petomesečno zatočeništvo u banjičkom logoru.

Okončanjem Drugog svetskog rata, Vučo sve više angažmana nalazi u filmskoj umetnosti. Nastavljajući uporedo i književni rad, u periodu od 1945. do 1954. godine među zapaženim njegovim delima našle su se poeme "Mastodonti", "Titovi pioniri" i roman "Raspust". Na mesto upravnika Zavoda za filmsku industriju došao je 1947. godine, uz to postavši predsednik Komiteta za kinematografiju jugoslovenske vlade, te direktor "Avala filma"  i "Zvezda filma".

I dok je posvećenost sedmoj umetnosti iznedrila brojne scenarije i filmske kritike, Aleksandar Vučo naći će se i na poziciji urednika listova "Borba" i časopisa "Zmaj" i "Delo".

Nadrealista sa zlatnom zvezdom

O vrednosti Vučovog književnog rada posvedočila su priznanja uticajnih ovdašnjih institucija. Za roman "Raspust", nagradu mu je uručilo Udruženje književnika, dok je roman "Mrtve javke" (1957) proglašen najboljim romanom godine. Izuzetnu čast ukazuje mu i predsednik SFRJ Josip Broz Tito, odlikujući ga ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom.

Među istaknutim priznanjima našla se i Sedmojulska nagrada za životno delo, dok će mu knjiga "Pesme i poeme" 1982. godine doneti nagradu "Aleksa Šantić".

Njegova predanost pisanoj reči, pritom, inspirisala je i suprugu Julku i najmlađeg brata Nikolu. Tako je u intelektualnom radu – kome je do kraja života ostao posvećen – dobio još dva bliska saborca. Još jednog saborca i prijatelja našao je i u velikom Ivi Andriću, sa kojim je često tokom šetnji uživao u priči.

Do svoje smrti, 25. jula 1985. godine, Vučo je ovdašnjoj umetnosti ostavio dragocenu zaostavštinu. I ne samo u Srbiji već i u svetu, njegovo ime i opus ostaće u korenu stvaranja nadrealističkog pokreta u Beogradu. Vučovi radovi i danas su tema proučavanja studenata umetnosti, dok dečja literatura nalazi mesto među obaveznom lektirom. Život obeležen lepezom različitih iskustava – uz isto tako široko znanje i umetničko usmerenje – načinili su ga jednim od najplodonosnijih savremenih stvaraoca. Težeći da svoj potencijal usmeri ka trajnom, smislenom delovanju, Aleksandar Vučo našao je istaknuto mesto u srpskoj književnosti uspevajući da, po mišljenju istoričara umetnosti, "u mirnim i teškim trenucima podari mnoga danas vredna i čuvena dela".