Smrću cara Julijana, vojne starešine želele su da izaberu novog imperatora među sobom, što i nije bio redak slučaj tog vremena. Ali zapovednici nikako nisu mogli da se saglase, da se slože oko imena prvog čoveka carstva. Ceo događaj beleži savremenik Amijan Marcelin koji zapisuje da je tron ponuđen prvo Salutiju, koji je bio pretorijanski perfekt Istoka. On počast ne prihvata, pravdajući se svojim brojem godina i ne baš dobrim zdravljem.

I dok je trajala jalova rasprava među zapovednicima, neko od vojnika je počeo da izvikuje Jovijanovo ime, drugi prihvatiše i Jovijan bi istaknut kao kandidata za cara. Ogrnuli su ga purpurnim plaštom, simbolom rimskog carstva i doneli pred vojskovođe na ramenima. Njihove povike prihvatio je i ostatak vojske. „Jovijan, avgust“ gromoglasna je bila vojska, pozdravljajući novog cara.

Istoričar Marcelin smatra da je Jovijan greškom izabran za rimskog cara, jer su vojnici u stvari bili u zabuni i mislili su da kliču Julijanu koji se oparavio, a ne Jovijanu. Možda je i sličnost u imenima bila prisutna, ali je verodostojnije da je popularnost njegovog oca Varonijana bila ona odlučujuća činjenica da „beogradski vojnik“ zasedne na presto rimskog carstva. A još više, da bi neko preuzeo komandu i izvukao vojsku iz bezizlaznog položaja. Jer izgladneli, bez hrane, vojnici su neprekidno ratovali sa neprijateljem, koji ih nije ostavljao na miru.

Beše to 26. juna 363. godine, Jovijan na prestolu, a oko njega i rimske vojske, persijske snage.

Car koji je voleo vino i žene                            

Novoizabranog rimskog cara Jovijana, vojnik i istoričar Amijan Marcelin, opisuje kao čoveka koji je bio “toliko visok i krupan da se dugo nije mogla naći vladarska odeća koja bi mu odgovarala. Bio je lep, dostojanstven, sivih očiju, veseo, dobroćudan, ali i neumeren. Uživao je u vinu i u ženama.” Preko uhoda persijanci su znali šta se dešava u rimskom logoru, pa su iskoristili momenat i napali. Tako se naš „Beograđanin“ obreo u središtu rata, ali sada kao car Rima.

Jovijan se dao na izvlačenje svoje namučene vojske iz Persije po svaku cenu. A cenu je ispostavio persijski vladar Šapur II, koji je preko svojih uhoda i rimskih dezertera saznao da novi rimski car nije ni blizu prethodnog, kada je u pitanju brzina donošenja odluka, kao i njihova svrsishodnost. Kako bi svoj položaj učinio što superiornijim, persijski vladar naređuje opšti napad na rimljane, koji se povlače uz reku Tigar, trpeći gubitke. Obučenost rimskih legija i disciplina tokom borbe, dovodi do pobeda u svakoj otvorenoj borbi. Ali je protivnik stalno napadao, ne dopuštajući Jovijanojoj vojsci ni trenutka predaha. Rimljani su iscrpljeni i bez zaliha.

Kada je procenio da je došao pravi trenutak, Šapur II predlaže primirje, i ispostavlja “račun”. Uslovi prestanka persijskih napada su bili bolni za Rimljane. Rimski imperator slab pregovarač priteran „uza zid“ pristaje na predaju pet provincija na levoj obali Tigra koje su gotovo 40 godin pod vlašću Rima. Na ispostavljenom računu je i predaja dva važna pogranična grada, Nisibisa i Sinagre.

I to nije sve. Šapur II je uspeo da tim mirovnim ugovorom „izbaci“ rimljane iz stalnih sukoba Persije i Jermenije, napuštajući savez sa jermenskim kraljem Aršakom uz obavezu da se ne meša u buduće ratove Jermenije i Persije. Mirovni akt je potpisan na 30 godina, a savremenici su složni u oceni da je Jovijan želeo da se što pre vrati u prestonicu kako bi osigurao svoju vladavinu, pa je pristao na ovakve katastrofalne uslove mirovnog ugovora.

Neslavna i kratka vladavina

Niko ne voli da gubi ni u ratu ni u miru. Jovijan je započeo svoju vladavinu porazom i predajom značajnih teritorija, što je izazavalo veliki bes kod vojnika i rimske javnosti. Zbog svega što se dešavalo u ovom ratu sa persijom, njegov ishod proglašen je katastrofom Rimskog carstva. Takva atmosfera pratili su imperatora tokom cele vladavine. Naime, on nikada nije uspeo da ostvari kontrolu nad svom carskom teritorijom i svi pokušaji da to učini nisu bili uspešni. Ipak, odlukom da proglasi povratak Rima hrišćanstvu, stekao je brojne pobornike među svojim podanicima. Naime, njegov prethodnik Julijan bio je pagan i pokušao je da uvede paganstvo. Jovijan je bio pristalica nikejskog učenja. Vratio je donacije pravoslavnoj hrišćanskoj crkvi i zabranio paganske rituale.

Po povratku iz Persije, Jovijan je kratko boravio u Antiohiji. Prvog dana u Ankiri 364. godine on proglašava svog jednogodišnjeg sina Varonijana Mlađeg za konzula, naslednika. Kažu da je tokom ceremonije Varonijan sve vreme Prvog dana 364. godine Jovijan je proglasio svog jednogodišnjeg sina Varonijana Mlađeg za naslednika, beše to u Ankiri. Varonijn je sve vreme ustoličenja plakao, što su Rimljani primili kao loš znak. Loši predznaci nastavljeni su nestankom tučene kugle iz ruke statue Galerija Maksimijana koja se nalazila u predvorju carske palate. Savremenici su zabeležili da su „grede u zgradi Senata jezivo pucketale, a na nebu se usred dana pojavila kometa!“

Zagonetan kraj

Ubrzo posle tih događaja, odlazi u Dadastan, grad na severu Galatije. Nakon prve noći, pronalaze ga mrtvog u krevetu. Šta je uzrok iznenadne imperatorove smrti, ostala je tajna do dana današnjih. Iznose se razne teze, od te da se ugušio od isparenjima iz sveže okrečenih zidova, dimom od lošeg uglja koji je ložen u peći carske odaje ili da je otrovan hranom.

Bio je 17. februar 364. godine. Jovijan iz Beograda vladao je 236 dana. Sahranjen je u Konstantinopolju u porfirnom sarkofagu sa carskim počastima.