Dok je ovdašnja štampa tek nasumično nagađala o životu poslednjeg Obrenovića, sin kralja Milana i Artemize Hristić teško da je mogao pobeći od porodičnog nasleđa.

Dok mu otac nije izgubio bitku sa upalom pluća, Đorđe Obrenović je živeo manje-više ispod radara. Uz politička i dinastička natezanja u tadašnjoj Kraljevini, visoki državni redovi nisu na njega gledali previše blagonaklono. Međutim, nekolicina prijatelja Milana Obrenovića negodovala je zbog načina na koji se kralj Aleksandar I ophodio prema ocu – između ostalog, prkoseći mu i zbog otvorenog protivljenja braku sa Dragom Mašin.

Tek se u njihovim redovima, već nakon Milanove smrti, o Đorđu govorilo kao o potencijalnom nasledniku srpskog prestola. Pritom, grof Eugen Žiči, kome je Milan poverio starateljstvo nad sinom, tvrdio je da je ovaj i zakonski priznao Đorđa. To je, smatrao je grof, bilo dovoljno da bi nepoznati Obrenović bio razmatran kao legitimni naslednik krune.

Zvanično se ta mogućnost ipak nije ni uzimala u obzir. Iako Aleksandar i Draga nisu imali naslednika, na prestolu ih je, nakon tridesetogodišnjih porodičnih sukoba, smenio kralj Petar Karađorđević. Preko Đorđevih leđa, pak, lomili su se interesi raznih političkih strana – od protivnika i jedne i druge dinastije, do velikih igrača poput Rusije, Austougarske i Otomanske imperije.

U vihoru suprotstavljenih političkih sila

Stav koji je prema nepriznatom Milanom sinu imala ovdašnja javnost, donekle će se promeniti usled burnih dešavanja povodom majskog prevrata. Štaviše, politička previranja bila su daleko od kraja: protiv pristalica novog kralja ustale su pristalice Đorđa Obrenovića. To je značilo da je i u Srbiji imao izvesnu podršku – čak, izveštavalo se i da je tih godina došao u Srbiju u majčinoj pratnji, iako su takvi navodi naposletku demantovani. Artemizi Hristić, pritom, turski sultan je uputio dobronameran savet – da se kloni nepotrebnih izlazaka na ulice kako se i sama ne bi našla na meti atentatora.

Pritom se Đorđevo ime pominjalo i uz imena oficira-pripadnika kontrazavereničke struje.  Uz borbu protiv zaverenika koji su iskonstruisali tragičan kraj Aleksandra i Drage, dotični su se oštro protivili uplitanju ovdašnjih i stranih moćnika u politiku Kraljevine. Štampa je navodila kako se i Đorđe 1906. godine našao kao učesnik kontrazavereničkih akcija. U Srbiji su, pak, u to vreme kružile razglednice s njegovim likom, uz natpise da je poslednji Obrenović zapravo i jedini naslednik krune.

To mu nije mnogo pomoglo u nameri da postane srpski kralj. Pritom, i sam je istrajavao u nizanju kontroverzi. Iste godine, svoje umeće baratanja oružjem – ovoga puta mačem – demonstrirao je kao student u mađarskom gradu Klausenburgu tokom duela u jednoj lokalnoj kafani. Naposletku, razmirica sa kolegom studentom donela mu je teške povrede ramena, glave i grudi.

Usledelo je nakon toga još nekoliko udaraca – ovoga puta finansijskih. Ispostavilo se, naime, da je kralj Milan svoje „čedo i milog sina“ ostavio bez nasledstva. Od brižnog staratelja grofa Žičija takođe je dobio tek oskudni imetak. Ipak, daleko od toga da je ostao na ivici siromaštva – veliko nasleđe pripalo mu je od dede u Konstantinopolju.

Uprkos tome, nad glavom mladog Đorđa i dalje je visila opasnost. O narednom pokušaju atentata izveštavao je 1907. godine i Njujork tajms. Najpre je u Konstantinopolju nepoznati napadač pokušao da zarije Đorđu nož u vrat. Svega nekoliko meseci kasnije, „eksplodirala“ je vest o još jednom sličnom događaju.

Bomba koja je tada bačena blizu američke ambasade u istom gradu – a nedaleko od mesta gde je živeo – bila je, kako se pretpostavilo, namenjena Đorđu Obrenoviću. Po tom pitanju su se, međutim, odmah pojavili i odlučni demanti, i to u nekoliko verzija. Otomanske vlasti, kao u glavnog atentatora, uprle su prstom – u Đorđa Obrenovića.

Pale su tada i optužbe da je iscenirao pokušaj atentata kako bi privukao pažnju javnosti. Nagađalo se i da je to učinio jer mu nije bilo dozvoljeno da koristi prezime Obrenović. Dokaze o tome kako je sam „digao ruku na sebe“ potvrdila je i zvanična istraga, a Đorđe je nakon toga proteran iz Turske.

Radna biografija srpskog princa

Skandal oko isceniranog pokušaja ubistva doveo je poslednjeg Obrenovića u prilično nezavidnu poziciju. Ne samo da ga je turski sultan proterao iz zemlje, već ga je i deda naposletku razbaštinio. Ni o eventualnom pomirenju nije moglo biti reči: deda je umro već iste godine, a Đorđe nakon toga odlazi u Pariz.

U međuvremenu, stari prijatelji Đorđevog oca i dalje su smatrali da mladi Obrenović ima šanse da jednog dana dobije trku za presto. Iz Pariza prelazi u Austrougarsku, gde je mogao da računa na njihovu podršku. Bilo je ideja i da za suprugu uzme bogatu damu iz Austrougarske ili Amerike – time bi, smatrali su, rešio problematično finansijsko pitanje. Iako se preostali novac lagano topio, Đorđe je nastavio da putuje po Evropi. Topila se pritom i podrška očevih prijatelja, te je nesuđeni kraljević ubrzo pao u dugove. Zbog toga se povukao iz javnog života Evrope, tražeći načina da se izbavi iz siromaštva.

Jedino se američka štampa još uvek interesovala za priključenija nepriznatog Obrenovića. Na osnovu toga se i dalje saznavalo o detaljima njegovog života. Kako mu je valjalo obezbediti novca, obreo se radeći raznorazne poslove: pokušao je isprva bezuspešno da se zaposli u austrijskom ministarstvu. Naredna stavka u radnoj biografiji bio je vagon restoran na liniji Beč-Budimpešta. Ovde je Đorđe jedno vreme proveo kao profesionalni konobar i džokej, a zatim je počeo prihodovati 10 dolara nedeljno pevajući pred publikom u lokalima. Predstavljao bi se tom prilikom kao srpski princ, ali mu je ovaj potez na kraju doneo konačnu zabranu nastupa.

Poslednje godine skromnog života

Iako se tih godina držao podalje od javnosti, o Đorđu Obrenoviću se i dalje starala sedma sila. Obiman izveštaj iz Beča objavljen je 1916. godine, a doveo ga je u vezu sa izvesnom braćom Hristić kao sinovima kralja Milana.

Naime, jedan od navodnih Hristića radio je u to vreme kao konobar u spavaćim kolima Orijent Ekspresa. Drugi navodni Hristić, koji se navodno zvao Milenko, zarađivao je 15 dolara nedeljno kao ženski krojač u Londonu.

Isti taj Milenko, pisalo je u izveštaju, obratio se januara 1915. godine multimilioneru ser Tomasu Liptonu. Engleski „kralj čaja“ te godine je dva puta posetio Srbiju, pomažući joj u borbi sa epidemijom tifusa. Milenko Hristić, u nameri da se bori na strani Srbije, zamolio je ser Liptona da sa njim doputuje u zemlju. Biznismen je, međutim, odbio molbu, a Milenko je ostao u Engleskoj.

Docnije se saznalo da Milenko Hristić nije bio niko drugi do mladić koji je pretendovao da nasledi srpsku krunu. Što se izvesne braće Hristić tiče, u svetskoj štampi se o njima pojavilo još nekoliko nerazjašnjenih detalja. Među njima je bila vest iz Rima kako je jedan od njih od strane nemačke i austrijske vlasti proglašen za kralja Srbije. Međutim, nikako se nije moglo do kraja raščivijati koji od Hristića je u Londonu, a koji u Beču. Naposletku je potvrđeno da ni Milenko – odnosno, Đorđe – niti drugi Hristić nikada nisu došli na srpski presto.

Nakon intrigantnih navoda o sinovima kralja Milana, Đorđe se ponovo povukao iz javnosti. Nastavio je da živi skromnim životom – bez zaleđine i nasledstva,  zaplovio je u spisateljske vode. Knjigu koju je objavio o svom ocu kasnije su zabranile srpske vlasti, a poslednji Obrenović je umro u siromaštvu 9. oktobra 1925. godine.