Jednom od najlepših hramova na ovim prostorima trebalo je više od veka da postane najveći na Balkanu. Godine 1926., prvi put je sačinjen projekat koji je zadovoljavao uslove javnog konkursa.

Njegov idejni tvorac bio je arhitekta Bogdan Nestorović. Tadašnji nacrt uz njega je radio i nešto stariji kolega, tek svršeni diplomac Beogradskog univerziteta.

Početkom iste godine, dnevni list "Vreme" objavio je imena kandidata koji su položili arhitektonski ispit. Svega četvorica, od njih 10. Od 1.000 poena, 966 je dobio Aleksandar Deroko. Od kraja Velikog rata pa do tad, ovo je bila najveća ocena koju je iko dobio.

Iako je Hram Svetog Save ostao među najznačajnijim ostvarenjima srpske arhitekture, Aleksandar Deroko će tek nakon 1926. godine početi da otkriva veličanstveno nasleđe srpskog graditeljstva. Interesovanje je u najvećoj meri pronašao u arhitekturi srednjeg veka, ali njegov doprinos će ovu oblast dovesti među moderne discipline koje su s početka 20. veka krenule u korak sa savremenom evropskom naukom i kulturom.

Grafika: Aleksandar Deroko, "Mangupi oko Kalimegdana", Autoportret

"A ondak je letio jeroplan nad Beogradom"

Ugledna dubrovačka porodica Jovana Deroka doselila se u Beograd ’90-tih godina 19. veka. Aleksandrov otac Evžen Deroko vodio je poreklo iz Italije. U Jugoslaviji je bio i jedan od prvih filatelista, a u braku sa Anđom Mihailović dobio je sinove Aleksandra (1894) i Jovana.

Već u detinjstvu su dvojica braće gajila ozbiljne dečačke ambicije. Česti odlasci na aeromitinge ohrabrili su ih da počnu sami da prave svoje prve jedrilice. Kao testni poligon služio im je jedan brežuljak na Košutnjaku, a ljubav prema letelicama Aleksandra je odvela i na takmičenja koja su u Srbiji organizovali mladi modelari. Nakon mature 1913. godine, sa istom ambicijom upisuje mašinski odsek Tehničkog fakulteta u Beogradu.

Posvećenost sportu tih godina Aleksandar je pokazao i kao plivač. Takmičenje u preplivavanju Save donelo mu je zlatnu medalju, nakon čega se našao i među prvim svestranim sportistima u Srbiji. Njegove ambicije nije osujetio ni Prvi svetski rat: kao jedan od 1300 kaplara, Deroko 1914. godine prekida studije i dobrovoljno se pridružuje Đačkom bataljonu u Skopju. Iduće godiine odlazi i u Francusku, gde polaže ispit za vojnog pilota.

Grafika: Aleksandar Deroko "Jeroplan nad Beogradom"

Avijatika, Pariz i otkrivanje "zemaljskih" disciplina

Od tinejdžera-entuzijaste u svetu modelarstva, Deroko je do tih ratnih godina uveliko pilotirao nad Solunskim frontom. Kao jedan od prvih srpskih pilota, posle Velikog rata se priključuje udruženju srpskih ratnih avijatičara.

Iako je u Rimu najpre nastavio studije inženjerstva, Deroko se u tom periodu okreće i drugim disciplinama. Naročito ga je, kako je i sam govorio, privlačila umetnička strana arhitekture. Nju je proučavao u Pragu i Brnu, a potom i na Beogradskom univerzitetu, i nakon što je brojem osvojenih poena premašio ostale studente, uz stipendiju francuske vlade odlazi na specijalizaciju u Pariz.

Boravak u gradu svetlosti trajao je svega jedan semestar. Uprkos tome, značajno je odredio Derokova interesovanja u oblasti arhitekture: osim što je provodio vreme sa umetnicima poput Save Šumanovića, Pikasa i Le Korbizijea, tadašnji Derokov profesor Gabrijel Mije, inače vrsni poznavalac srednjevekovnog nasleđa Balkana, zainteresovo ga pre svega za vizantijsku umetnost i arhitekturu srednjeg veka. Deroko se potom posvećuje istraživanju tradicionalnog srpskog narodnog graditeljstva. Arhitektonika manastira i srpskih crkava postaće važna tema njegovih proučavanja, a želja da pronikne u tajne srednjevekovnih utvrđenja odvela ga je među iskopine sa kolegama arheolozima. Ovakav naučni poduhvat se tada smatrao pionirskim i u Jugoslaviji i u Evropi, a krunisaće ga dvotomno delo pod nazivom "Narodno neimarstvo".

Prepuni amfiteatri i crteži obojeni vedrinom

Od ’30-tih godina 20. veka, amfiteatar beogradskog Arihitektonskog fakulteta postajao je sve tešnji. Studenti, pa i svi zainteresovani, sa velikom pažnjom su slušali Derokova predavanja o savremenoj arhitekturi. Sada već priznati arhitekta, Deroko će na mestu redovnog profesora Arhitektonskog fakulteta ostati do penzionisanja 1974. godine. Vizantijsku i staru srpsku arhitekturu predavao je na Tehničkom fakultetu, a za katedrom je proveo ukupno 38 godina.

U to vreme Deroko upoznaje i Ivanku Pavlović. Devojka iz imućne porodice i elitnog beogradskog kulturnog kruga postala mu je supruga 1934. godine. Istovremeno, njegov profesorski kabinet postao je mesto gde je ideje i saznanja delio sa mlađim kolegama. Seanse je organizovao jednom nedeljno, sve dok ga u tome nije prekinuo Drugi svetski rat.

No, Deroka je do tog trenutka zaokupirala još jedna umetnička oblast. Kao slikar i ilustrator, svoje portrete, pejzaže, aktove i karikature obojio je karakterističnim, prepoznatljivim stilom. Njegovi crteži su sve više oživljavali stranice knjiga i plakata. Na ilustracijama privatnih čestitki prepoznavala se i Derokova druga strana: vedra crta akademskog profesora i jednog od najuticajnijih arhitekata prošlog veka. Živa atmosfera i šaljivi prikazi narodnih običaja postali su deo njegovog autentičnog izraza.

Profesor u misiji otkrivanja tajni Svete Gore

Drugi svetski rat će Derokovim crtežima doneti i nešto drugačiju tematiku. Našavši se zatočen u logoru na Banjici, arhitekta je sačinio seriju crteža sa scenama iz logorskog života. Profesiji se vraća po završetku rata, a dragocena saznanja sakupio je, između ostalog, i na putovanjima godine 1954., 1956., i 1965.

Izučavanje istorije arhitektonskog stvaralaštva (na prvom mestu Egipta, Vavilona, Grčke i Rima) odvelo ga je naposletku na Svetu Goru. Na njoj će boraviti izvesno vreme proučavajući tamošnju arhitekturu. Ova vredna saznanja zabeležio je u knjigama istoimenih naslova – "Sveta Gora" i "Atos", dok će obimna terenska istraživanja pretočiti u isto tako obimnu studiju "Arhitektura starog veka". No, nije bilo samo knjiga posvećenih tajnama graditeljstva: Deroko je stao i iza naslova kao što su "Uspomene Beograđanina", "A ondak je letio jeroplan nad Beogradom" ili "Mangupluci oko Kalimegdana", koje je često sam i ilustrovao. 1956. godine, Deroko postaje i član SANU.

Foto: Wikipedia / Museum of Science and Technology Belgrade

Biseri neimarstva rasuti po celoj Jugoslaviji

Iako je inspiraciju nalazio u graditeljstvu vizantijskog i ranohrišćanskog nacionalnog stila, Deroka su zanimali i savremeni tokovi koji su se pojavili nakon Drugog svetskog rata – pre svega, modernističke i apstraktne forme. No, njegov prepoznatljivi stil će se u prvom redu pokazati na brojnim javnim i privatnim zdanjima iza kojih se našao kao projektant. Svetosavski hram u Beogradu svakako je jedno od njegovih najprepoznatljivijih ostvarenja, ali Deroko ih je gradio na prostoru cele Jugoslavije: poput Konaka u manastiru Žiča, Spomenika kosovskim junacima (Kosovo Polje), Eparhijskog konaka u Nišu ili Kapele vidovdanskih heroja gde je u Sarajevu sahranjen i Gavrilo Princip.

O Derokovoj naklonosti sakralnoj arhitekturi svedoče i spomenci i nadgrobne kapele. Među njima su, pre svega, spomen-obeležja beogradskog Novog groblja, najvećim delom nastala ’30-tih godina prošlog veka. Sem toga, zdanja beogradskog arhitekte raštrkana su po celoj prestonici – od Bogoslovskog internata, kuće pukovnika Elezovića, vile na Dedinju izvesnog advokata Stakića, pa do njegove vlastite kuće na Topčiderskom brdu.

Štaviše, svoj dom je gradio sam, bez majstora (takozvanih perdaša), upravo da bi bolje upoznao postupak gradnje starih narodnih neimara. Njegova uloga arhitekte time je dobila i novu dimenziju, spajajući teorijsko znanje sa praktičnom primenom.

Aleksandar Deroko preminuo je 1988. u 94. godini. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu, među istim spomen-obeležjima koje je sam osmišljavao. Pored traga koji je ostavio u srpskoj arhitekturi, Deroko je za života bio i dobitnik brojnih priznanja i nagrada. Albanska spomenica (1915 – 1918), Sedmojulska nagrada (1965), Orden Republike sa zlatnim vencem (1978) i Oktobarska nagrada Beograda (1988) samo su neke od njih.