Svojoj (prvoj) profesiji dr Klajn se vratio odmah po završetku rata. U beogradskoj Vojnoj bolnici je lečio borace, a iskustvo u praksi je 1945. godine pretočio u studiju o ratnim neurozama. Njegova „Ratna neuroza Jugoslovena“ objavljena je tek deset godina kasnije i postala jedno od najznačajnijih Klajnovih dela.

Kada se likovi na sceni oboje stvarnošću

Ipak, zapazio je dr Klajn sličnosti između ove i još jedne profesije kojoj se sve više okretao. Bio je i obožavalac glume, a posle rata je prihvatio angažovanje u beogradskom Narodnom pozorištu. Vezu između pozorišta i medicine je učvrstio preslikavajući svoje iskustvo ne bi li iznijansirao likove u pozorišnim komadima.

Na taj način, a kao stalni reditelj pozorišta, stvarao je likove za koje se nikada ne bi pomislilo da nisu stvarni. Nizale su se potom režije u pozorištima širom Jugoslavije: u Nišu, Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Skopju i Splitu. Potpisao se i kao reditelj izuzetnih predstava poput Krležine „Gospode Glembajevih“, Tolstojevog „Živog leša“ i Šekspirovog „Hamleta“.

Još jedan iskorak napravio je 1959. godine na polju televizijske režije, sa čuvenim naslovom „Dnevnik Ane Frank“. Posebno se posvetio i izučavanju Šekspirovih dela, a svojoj drugoj profesiji dr Klajn je pristupio kao i psihoanalizi: pisao je brojne eseje, kritike i knjige („Šekspir i čovečanstvo“, „Osnovni problemi režije“, „Pojave i problemi savremenog pozorišta“). Dok je u psihoanalizi već proglašen ocem, njegov analitički pristup teatru postao je temelj moderne pozorišne scene.

Lekcije u zalog budućim majstorima glume

U međuvremenu, dok je česte odlaske u pozorište pamtio i doktorov sin Ivan, Hugo Klajn je tih godina sabirao staž i kao predavač. Pozorišnu režiju su kod njega slušali studenti Akademije za pozorište, film, radio i televiziju (današnji Fakultet dramskih umetnosti), a s početka ’50-ih godina je predavao i psihologiju.

Da li je tome bila zaslužna nit između pozorišta i psihoanalize, tek, dr Klajn je u obe svoje profesije važio za izuzetnog stručnjaka. Pozorišni svet ga je znao kao reditelja koji je naročito cenio domaće i ruske klasike. Ispisujući „Osnovne probleme pozorišta“, sabrao je svoju dvadesetogodišnju rediteljsko-analitičku praksu u vodič za svoje učenike. To mu je u pozorišnim krugovima donelo sledbenike koji i danas crpe znanje iz njegovog rada.

Ime dr Klajna je u međuvremenu ušlo i u naziv jednog od najsavremenijih sistema kojim se vode umetničke škole širom sveta. „Sistem Klajn-Stanislavski“ nastao je kada su se sa idejama dr Klajna udružile ideje sovjetskog glumca i režisera Konstantina Stanislavskog. Okosnicu su činile knjige dvojice pionira iz sveta teatra i medicine („Sistem glume“ Stanislavskog i Klajnovi „Osnovni problemi režije“), na kojima su generacije glumaca nastavile da usavršavaju zanat.

Ljubav prema nauci u genima

To nije značilo da je dr Klajn u potpunosti digao ruke od svoje prve profesije. Vratio se u drugoj polovini ’60-ih godina dubinskoj psihoterapiji, kada se okrenuo delima svog učitelja i (prvog) oca psihoanalize. Edicija „Sabranih dela Sigmunda Frojda“, izdata od strane Matice srpske, nastala je pod uredništvom dr Klajna.

Sam otac jugoslovenske psihoanalize za sobom nije ostavio svojih učenika. Međutim, njegov doprinos ideji psihoanalize, a naročito proučavanju ratnih neuroza, bio je najveći na prostorima cele Jugoslavije. Odabravši svoje dve naizgled različite profesije, za doprinos obema su mu dodeljena i dva velika priznanja: Sedmojulska nagrada za Životno delo i nagrada Vlade FNRJ za režiju.

Stopama dr Klajna pošao je i njegov sin Ivan – kao lingvista, istoričar jezika i profesor na beogradskom Filološkom fakultetu, dr Ivan Klajn je stao u i red redovnih članova SANU. Od njegovog oca, pak, i danas uče poznavaoci teatra i ljudskog uma. Dr Hugo Klajn preminuo je 1981. godine u Beogradu, a njegovo ime se danas nalazi i na tabli jedne ulice na Bežanijskoj kosi.