Dragoslav, Dragan, Gaga,… samo su neka od imena iza kojih se nalazi jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslovenskih glumaca, možda poslednji predstavnik "onog" beogradskog šarma, ljubitelj boksa i relija, Krstaš, Zvezdaš, Beograđanin, legenda.

Detinjstvo na Crvenom krstu

Rođen je u ratnom Beogradu, 20. avgusta 1943. godine u porodici Jelene i Dušana. Sa bratom Miroslavom, detinjstvo i prve nestašluke proveo je u Požarevačkoj ulici na Crvenom krstu. Zbog ove lokacije, postojala je večita dilema da li je Krstaš ili Čuburac, ali je ipak blizina Vozarevog krsta, koji se nalazio na par desetina metara od rodne kuće, presudila.

U tom mikrokosmosu Krsta, na njegovo odrastanje uticale su dve institucije – Dom kulture "Božidar Adžija" i SD "Radnički". I dok je u Domu kulture pravio prve glumačke korake, u "Radničkom" je prvi put stavio bokserske rukavice i ušao u ring. U narednim godinama za sebe će govoriti da je veliki navijač "Zvezde", osim kada bi "Zvezda" igrala protiv "Radničkog".

Posle završene osnovne škole, i srednjoškolsko obrazovanje je započeo u kraju. Krenuo je u Četrnaestu gimnaziju, ali je ubrzo zbog nestašluka premešten u Ekonomsku školu. U školskoj klupi se zadržao samo dve godine, da bi sa 17 godina, više iz zezanja, polagao prijemni na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. Rado je prepričavao da je na pitanje profesorke Ognjenke Milićević da li zna da peva, skočio na sto, počeo da svira zamišljenu gitaru i dere se iz sve snage "pevajući" tada popularnu pesmu "24000 baci", Adrijana Ćelentana. Kasnije će ova epizoda biti razlog za prozivke kako Gaga (ne) zna da peva. Na opšte iznenađenje drugih profesora i roditelja, uspešno je upisao i završio Akademiju u klasi sa čuvenom Jelisavetom Sekom Sablić. Pored ljubavi prema glumi i boksu, vole je i reli, glisere i Adu Ciganliju.

Kako je Dragoslav postao Dragan

Prvo pojavljivanje na ekranu ostvario je 1964. godine u ulozi vojnog policajca u filmu "Pravo stanje stvari", kada je potpisan kao Dragoslav, ali već u sledećem ostvarenju, seriji "Dovoljno je ćutati", greškom je potpisan kao Dragan, ime koje će ga ubuduće pratiti. Zatim sledi međunarodna koprodukcija, film "The one eyed soldiers", zahvaljujući kome ga primećuje čuveni režiser Živojin Pavlović, koji mu daje ulogu Džimija Barke u filmu "Kad budem mrtav i beo", koji postaje njegov veliki proboj u svet filma i televizije.  

Legendarni Prle, Flojd, Popaj, Zeka, Urke

Sedamdesete godine su bile vrlo plodne za Nikolića. Na RTB od 1972. do 1974. godine vodi zabavnu emisiju "Obraz u obraz" sa suprugom Milenom Dravić, a zatim glumi u ratnom filmu "Otpisani", u kome ostvaruje jednu od svojih najznačajnijh uloga – partizanskog ilegalca Prleta koji sa kolegom Tihim formira grupu sa ciljem da sruše nacističku Nemačku. Ulogu ponavlja i u seriji "Otpisani", te filmu i seriji "Povratak otpisanih". Protiv Nemačke će kasnije ustati i u filmovima "Balkan ekspres" i "Pljačka Trećeg rajha".

Slede uloge koje će samo potvrditi epitet velikog šarmera: Branimira Mitrovića "Flojda" u ostvarenju Gorana Markovića iz 1979. "Nacionalna klasa"; Pevača u "Ko to tamo peva" iz 1980. godine, u režiji Slobodana Šijana; Marka u filmu "Nešto između", Srđana Karanovića; Popaja u, već spomenutom, "Balkan ekspresu", Branka Baletića; opasnog momka sa beogradskog asfalta Urketa u "Poslednjem krugu u Monci"; neimenovango prijatelja boksera Džoa u "Buretu baruta" i mnoge druge.

Pored ovih, ostvaruje i značajne dramske uloge,  kao što je uloga Vlah-Alije u filmu "Banović Strahinja", nasilnika Gare u filmu "Živog je lep" ili vaspitača Zeke u seriji "Sivi dom". Posebno je upečatljiva njegova uloga hodže u filmu "Nož", koji je sniman po motivima istoimenog romana Vuka Draškovića.

Poslednju filmsku i TV ulogu zabeležiće u filmu i TV seriji "Montevideo, vidimo se!", kolege Dragana Bjelogrlića.

Tokom pet decenija uspešne karije, osvoji je gotovo sve značajne filmske nagrade od Nagrade "Car Konstantin", preko Zlatne Arene, nagrade Filmskog festivala u Nišu, do Nagrade za životno delo "Pavle Vuisić"

Foto: Wikipedia / Užičko pozorište - Sergej Trifunović, Vojin Ćetković i Dragan Nikolić u predstavi Bure baruta

Pozorište

Iako ga pamtimo kao filmsko i TV lice, Dragan Nikolić  je ostvario i uspešnu karijeru na pozorišnoj sceni. Prve korake načinio je kao član pozorišta "Boško Buha", a zatim nastupa na scenama "Ateljea 212", "Beogradskog dramskog pozorišta" i "Zvezdara teatra". Kao stalni član "Ateljea 212", nastupao je u brojnim ulogama od čuvene "Kose", preko "Derviš i smrt", "Lulu", "Molijera" do "Maratonci trče počasni krug", u još jednom ostvarenju Dušana Kovačevića, ali ovaj put u ulozi Đenke.

Početkom osamdesetih kratko je  igrao u pariskom pozorištu "Theatre de la Ville" u predstavama "Na dnu" Maksima Gorkog i "Majstor i Margarita" Mihaila Bulgakova. Na kraju je ljubav prema Beogradu i Crvenom krstu prevagnula i 1983. godine se vraća u Beograd, na svoj Crveni krst. 

Skladan porodični život

Dragan Nikolić bio je samo polovina najpopularnijeg glumačkog para beogradske, srpske i jugoslovenska scene. Druga polovina bila je Milena Dravić, sa kojom je u skladnom braku proveo četiri i po decenije. Od prvog susreta na snimanju filma "Horoskop", bili su nerazdvojni. Decu nisu imali, što im je po njegovim rečima dalo priliku da gledaju svu decu kao svoju. Bili su jednom drugom najveća podrška i najveći kritičari. Često je citirana njegova izjava da: "Za brak koji traje četiri decenije može da se nađe više razloga da se on prekine, nego da opstane. Ali, najlakše je nešto preseći i završiti, mnogo je teže boriti se da se brak sačuva. Ponekad i mala svađa može osvežiti dan. Ponekad je potrebno i biti ljubomoran, jer je i to jedan od pokazatelja ljubavi."

Bračni par Nikolić nesebično je pomagao svima, ali nikada nisu o tome javno pričali. Ova dobro skrivena tajna bila je poznata samo članovima najuže porodice i bliskim prijateljima. Dragan nikada nije komentarisao svoje dobročinstvo, a kada bi ga pitali za komentar, odmahnuo bi rukom i rekao: "Kad imam, dam". Nikada nije odbijao autogram ili slikanje, uvek je imao vremena da razmeni pokoju reč i razumevanje za svakoga.

Bio je i jedan od poslednjih beogradskih boema, a njegovo omiljeno mesto bio je vračarski restoran "Talija", kod Kalenića, gde se susretao sa svojim prijateljima koji su dolazili iz raznih sfera života – glumcima, sportistima, advokatima, trgovcima, lekarima. Uvek sa merom, prvo bi naručivao kafu ili votku, a zatim svakog dana za istim stolom, počeo bi da popunjava ukrštene reči. Kada bi mu dosadila buka grada, odlazio bi u prirodu gde je na Adi Ciganliji spremao pastrmku na kiselom mleku.  

Poslednji Flojdov krug – Beograd u suzama

Zbog narušenog zdravlja, od 2011. godine polako je počeo da se povlači sa scene. Preminuo je 11. marta 2016. godine, u jutarnjim časovima na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Sahranjen je 13. marta na Novom groblju.

Beograd se u suzama oprostio od legende, a pored supruge, rodbine, prijatelja, kolega, i nekoliko hiljada građana ga je ispratilo na večni počinak. Nedugo potom, u Ulici Žorža Klemensoa na Dorćolu, osvanuo je grafit nasmejanog Brane Mitrovića "Flojda" kako vozi svoj poslednji krug.

*Naslovna fotografija: Promo za film "Nacionalna klasa", režija Goran Marković, kamera Živko Žalar, produkcija "Centar film"