Čuveni knjižar, izdavač, mecena. Čovek koji je oko sebe okupio mnoge viđenije glave svoga doba, Geca Kon još za života postao je institucija za sebe. Sopstvenim umećem, peo se stepenik po stepenik gradeći svoju imperiju knjiga, stičući poštovanje i pričajući priču o uspehu.

Iako se danas ne zna grob ovog velikana srpskog izdavaštva, Geca Kon je ostavio amanet budućim pokolenjima i osigurao da njegovo ime pamtimo za navek. 

Rabinov sin između dva grada 

Geca Kon rođen je 1873. u ugarskom mestu Ćongrad (danas teritorija Mađarske). Otac mu beše rabin koji je porodicu, nekoliko godina nakon Gecinog rođenja, preselio u Zemun, gde je radio kao upravitelj osnovne škole.

U ovakvom okruženju Geca Kon završava osnovnu i upisuje srednju trgovačku školu u Zemunu, učeći knjižarski zanat i paralelno upisuje gimnaziju u Novom Sadu. Međutim, 1889. Geca odlučuje da se ostavi škole i počene da zarađuje svoj hleb. Sa 16 godina dolazi u Beograd i počinje da radi u knjižari Fridriha Breslauera u Zemunu.

Sve do 1894. godine, Geca Kon je vredno radio i učio posao, sve dok nije tražio povišicu. Nezadovoljan platom, vraća se u Novi Sad i postaje poslovođa u knjižari Arse Pajevića gde se zaljubljuje u izdavački zanat.

Željan daljeg napredovanja, ponovo se vraća u Beograd i počinje da radi u Fridmanovoj knjižari, mestu na kome će upoznati svoju buduću suprugu Elzu Vajs iz Beča, koja je radila kao kasirka i delila sa njim najveću želju – postati bogat. Ovde će Geca doneti definitivnu odluku da pokrene svoj posao.

1901. godine postaje srpski državljanin i Upravi grada Beograda podnosi molbu za pokretanje posla. Iste godine u Knez Mihailovoj u broju 34 niče Gecina knjižara.

Foto: Wikipedia - Možda najznačajniji beogradski knjžar između dva svetska rata

Tajna početnog kapitala

Šegrtujući kod Fridmana Geca Kon je uvideo da mu za pokretanje posla nedostaje samo jedna jedina stvar – novac koji će uložiti u svoj novi poduhvat. Kako rešiti ovaj problem?

Nema pouzdanog odgovora na pitanje gde je i kako Geca Kon obezbedio početni kapital. O tome nije pričao. Zna se da ga godinu dana nije bilo u Beogradu, a jedino što je ostalo je priča koju je ispričao Ernst Pavel, Gecin šegrt, u svojim memoarima "Život u mračnim vremenima".

Pavel je, kao momak od 15 godina, obavljao različite poslove za Gecu Kona. Navodno, jednoga dana dok je čistio knjižaru, u zabačenom ćošku pronašao je tajni odeljak sa čudnim knjigama.

"Na skrivenim policama kod Gece Kona, zaklonjenim od kupaca, otkrio sam gomilu knjiga u kožnom crnom povezu sa koricama na kojima ništa nije pisalo. U njima je bilo tako zanimljivih stvari kao što su primeri fotografskih dokaza koje je prikupila jedinica diseldorfdske policije za seksualne zločine, bogato ilustrovane sadomazohističke orgije u hamburškom bordelu i – takođe bogato ilustrovani – inicijacijski obredi sekte koja pomoću seksa propoveda zdrav život, što su, verovatno, ostaci Gecine prošlosti kao mesnog fotografa koji se bavio fotografijom".

Da li su ove knjige zaista postojala i da li je Geca Kon prodajom taboo knjiga obezbedio novac za početak svog posla, verovatno nikada nećemo pouzdano znati.

Kako bilo, Geca otvara knjižaru, godinu dana kasnije se ženi Elzom, sa kojom će imati dve kćerke (obe krštene u pravoslavnoj crkvi), a porodica je živela, sve do 1924. u iznajmljenom stanu u ulici Kralja Petra.

Kako je poslovao Geca Kon

Sve znanje koje je stekao tokom šegrtovanja primenio je u svom poslovanju. Odmah je shvatio da mu je potreban što veći broj naslova u ponudi. Kako bi obezbedio da police u njegovoj knjižari budu pune različitih knjiga, autorima širom zemlje poslao je pismo tražeći da mu pošalju po jednu stvoju knjigu koju će im odmah platiti. Ako bi uspeo da je proda, naručivao bi još.

Ova praksa veoma brzo je učinila da Gecu Kona bije glas kako ima ili može da nabavi svaku knjigu koju čoveku duša ište. Naravno, rezultat su bile mušterije koje su uvek prvo dolazile kod Gece.

Četiri godine kasnije, nakon što je dobro postavio temelje svog poslovanja, Geca Kon odlučuje da započne i izdavačku delatnost. Do tada je njegova knjižara postala mesto okupljanja praktično svih velikih književnih imena poput Slobodana Jovanovića, Branislava Nušića, Andre Gavrilovića, Jaše Prodanovića, Božidara Kovačevića, Miloša Crnjanskog…

Prvu knjigu "Sintaksa srpskog jezika za srednje škole", Janka Lukića, objavio je 1905. godine

Strpljivo je Geca čekao da vidi kako će udžbenik proći, a kada se uverio da stvar funkcioniše, dve godine kasnije objavljuje knjigu "Vladaoc", Nikole Makijavelija i nastavlja sa publikovanjem dela domaćih pisaca sa kojima je stalno bio u nekoj vrsti poslovnog plesa. O tome odlično svedoči susret Kona i njegovog zemljaka Crnjanskog koji je zabeležio prevodilac Boža Kovačević:

"Jednog dana banuo je Crnjanski i gotovo s praga predložio Geci da prevede Ničeova dela u 10 knjiga. Na iznenađenje svih, izdavač je odmoh to prihvatio, a Crnjanski zatražio akontaciju od 6.000 dinara. ’Tošo, donesi formular i ugovor o šest hiljadarki’, doviknuo je Geca svom bratu koji je bio knjižar. Crnjanski je radosno potpisao ugovor i izgubio se, a Kovačević, zaprepašćen, zapitao izdavača kako se tako lako odlučio za ovaj posao. ‘Pa, znate i sami, pesme danas imaju slabu prodaju, a znam da bi mi Crnjanski, koliko sutra, ponudio svoju zbirku. Bilo bi mi neugodno da ga odbijem, pogotovu što smo zemljaci, i da mu kažem otvoreno da se pesme, ne samo njegove, ne čitaju. Ovako, rešio sam slučaj. Crnjanski se zadugo neće pojaviti, a siguran sa, inače, da od Ničea neće prevesti ni redak".

Foto: Arhivska fotografija - Knez Mihailova početkom 30-ih godina 20. veka i Gecina knjžara (desno)

Na meti Austrougara

Geca Kon je bio revolucionar i po pitanju načina prodaje knjiga. Naime, prvi je počeo da ih prodaje na otplatu preko putujućih trgovaca, čime je dela Branislava Nušića, Radoja Domanovića, Slobodana Jovanovića i stranih autora poput Čehova, Frojda, Marka Tvena, Čarlsa Dikensa i mnogih drugih, učinio dostupnim narodu.

Paralelno je pomagao srpske pisce i institucije poput "Akademije sedam umetnosti".

"Ja redovnim akontacijama pomažem pisce da na miru rade i na vreme mi predadu knjigu za štampu, koju ne čitam, jer imam dobar nos da pogodim koje delo će dobro  prodavati. E u tome leži tajna mog uspeha…", izjavio je Kon.

U njegovom obraćanju kolegama, na skupu Udruženja Srpskih knjižara, vidi se velika želja Gece da Srbima kroz knjige pruži mogućnost bolje budućnosti: "Još nas je malo jer je naš narod mlad. Takoreći, on je tek juče zauzeo svoje mesto pod suncem prosvete, napretka i civilizacije. Zato su razumljivi naši napori i naša lična borba da što češće i što više boljih knjiga pružimo narodu. Ne sumnjam da ćemo u toj borbi uspeti, jer nas vodi duboki idealizam i svest da ne radimo samo za dan i komad, nego radimo na prosvećenju jednog darovitog naroda oko koga se vredi potruditi."

Geca Kon je objavio i kalendar "Ratnik" u kome se veličaju pobede Srba nad Austrougarima. Kalendar je izašao uoči Prvog svetskog rata pa su mu okupatori ovaj čin veoma zamerili. Uhapsili su ga i poslali u logor kod Nežidera u Gradišću, gde je bio sve do 1918. godine, a knjige na ruskom, engleskom i francuskom jeziku bile su javno spaljene. To je bio jedini period kada Geca nije radio.

Sledećeg utorka pročitajte nastavak priče o Geci Konu u našem Magazinu.