Pedagog, istoričar, književnik, političar, etnograf, bibliotekar, akademik, sekretar, pomoćnik ministra, pisar, predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti... Ko god bi poželeo biti sve od nabrojanog, zapitao bi se da li bi mu jedan život bio dovoljan. Većini, po svoj prilici, ne bi, ali gospodin krhkog zdravlja i snažnog stremljenja ka znanju spojio je, za jedan svoj radni vek, sve ove discipline u zavidan društveno-kulturni angažman.

Učinio je to kao čovek bez formalnog univerzitetskog obrazovanja. Vođen radoznalošću i večito budnim istraživačkim duhom, Milan Đ. Milićević je iza sebe ostavio više od stotinu književnih zapisa. Redom sakupljajući pripovedanja o aktuelnim, ali i nekim davnašnjim crticama iz života našeg naroda, budućim generacijama osvetleo je mnoštvo detalja koji bi u suprotnom ostali neispričani i zaboravljeni. Od znamenitih ličnosti i istorijskih događaja, do života običnog srpskog seljaka, Milićević nam neposredno i verno kazuje o vremenu lišenom zvaničnih istorijskih zapisa.

Mladić širokog uma i večite gladi za znanjem

Od samoukog mladića do državnika bliskog knezu Mihailu, Milan Milićević (Ripanj, opština Voždovac, 1831. – Beograd, 1908.) bez izuzetka je bio jedna od osobenih ličnosti 19. veka. I sama porodica Milićević – prethodno Nestorović – važila je za uglednu porodicu poreklom iz Raške oblasti Stari Vlah. U rodnom mestu oca Jovana Milan je pohađao osnovnu školu, da bi potom prešao u Beograd gde završava gimnaziju i Bogosloviju.

Kao najboljem đaku Bogoslovije, tadašnji mitropolit Petar uručio mu je stipendiju za dalje školovanje u Rusiji. U nameri da nastavi studije osujetilo ga je krhko zdravlje. Ipak, želju za učenjem nije gubio – nastavio je da se podučava sam. S jeseni 1850. godine upošljava se kao učitelj, ali će ga ambicija ka napredovanju ubrzo odvesti u državnu službu.

1861. godine knez Mihailo ga postavlja za sekretara Uprave prosvete. Pozicija školskog nadzornika omogućila mu je da, pre svega, proputuje gotovo celu Srbiju. Za 18 godina koliko je proveo pri prosvetnom ministarstvu, Milićević je išao po školama, upoznavao i ocenjivao mlade učitelje, ali je imao dovoljno vremena i da se posveti pisanju. Kao pedagog je u to vreme uređivao list "Škola", a još su značajniji njegovi pedagoški spisi kao što su "Škole u Srbiji", "Pedagoške poruke", "Kako se uči škola" i "Istorija pedagogije".

Putopisi koji su otkrivali život običnih ljudi

Uz posvećenost pedagoškom radu, još jedna velika Milićevićeva strast bila je da, putujući po Srbiji, upoznaje meštane različitih krajeva. Uvek nalazeći povoda da zastane i s njima porazgovara, revnosno je beležio razne njihove priče. Štaviše, život i običaji našeg naroda posebno su ga zanimali. Nebrojena putešestvija – bilo da je na njih odlazio po službenoj dužnosti ili po sopstvenoj želji – omogućila su mu da u tančine upozna svoju zemlju i narod.

Prenoseći ova usmena predanja na hartiju, nastajale su stranice i stranice spisa koji su otkrivali malo znane detalje o svakodnevnom životu Srba. Milićević je voleo saznavati običaje i navike građana i seljaka, a pogotovo je, verno beležeći svoje utiske, na posebnom mestu isticao žene. Bile one iz gradova ili sa sela, smatrao je da njihove priče i dela nisu ništa manje vredna poštovanja.

Shodno tome, Milićevićeva dela kao što su "Putnička pisma", "Život Srba seljaka", "Beleške kroz put pet okružja po Srbiji", "Letnje večeri", "Zimnje večeri", "Iz svojih uspomena" ili "Slave u Srba" predstavljaju vredna istorijska, etnološka i geografska svedočanstva o aktuelnom vremenu i prilikama u društvu. Ipak, među najznačajnijim zapisima iz tog doba izdvajaju se "Kneževina Srbija" (1876) i "Kraljevina Srbija" (1884). Pripovedajući o Srbiji tadašnjeg vremena i znamenitim istorijskim ličnostima, ova dva obimna dela predstavljaju neprocenjive i verodostojne opise života u Srbiji u 19. veku.

Naročito je "Kneževina Srbija" ta koja obiluje geografskim, arheološkim, topografskim, etnografskim i statističkim detaljima, na sveobuhvatan način opisujući različite društvene poretke poput državne uprave, ekonomije, istorije, prosvete i kulture. Čak, ovo bi se delo, prema mišljenju istoričara, moglo smatrati kao svojevrsni leksikon i enciklopedija čitave jedne zemlje.

Znamenite ličnosti viđene očima samoukog istoričara

Gajeći duboko interesovanje prema istoriji svoje zemlje, Milan Milićević otišao je i korak dalje. Posvetivši se prikupljanju obimne građe o manastirima i znamenitim ličnostima 19. veka u Srbiji – ponajviše državnicima, vojskovođama, generalima i njima bliskoj uticajnoj gospodi, ali i ljudima čije je delovanje bilo vezano za kulturu i društvo – saznavao je i beležio detalje iz njihovih života. Pritom ih nije predstavljao isključivo kao osobe javnog delovanja, već je umeo zaviriti i iza zatvorenih vrata pripovedajući o anegdotama inače malo znanim široj javnosti.

Pored "Kneževine Srbije", među najznačajnijim delima u kojima Milićević pripoveda na ovu temu svakako je "Pomenik znamenitih ljudi u srpskoga naroda novijega doba". U istom maniru nastala su i dela "Karađorđe u govoru i tvoru", "Pričanje Petra Jokića", "Knez Miloš u pričama" i "Knez Mihailo u uspomenama svoga nekadašnjeg sekretara". Sačuvavši od zaborava vredne biografske detalje, Milićević je na sebi svojstven način ostavio bogate izvore na osnovu kojih će kasnije nastati mnoga savremena literarna i naučna dela.

Sva državna uposlenja Milana Milićevića

Za gotovo pola veka službovanja pri državi, Milan Milićević našao se u nekoliko ministarskih fotelja. Pored sekretarske pozicije pri Ministarstvu prosvete, bio je na mestu pisara, sudskog praktikanta, načelnika Policijske uprave, višeg činovnika u Ministarstvu inostranih dela, bibliotekara Narodne biblioteke Srbije i urednika "Srpskih novina". Ozbiljniji politički angažman, pak, doveo ga je na mesto državnog savetnika u vladi i poslanika u Narodnoj skupštini. Godine 1886. Milićević osniva i Odbor Društva Svetog Save.

Kao predsednik se potom našao i u Srpskom arheološkom društvu, a članstvo je imao u još nekoliko istaknutih institucija u Srbiji i van nje: u Srpskom učenom društvu i Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu, te Jugoslovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Akademiji nauka u Petrogradu. Uz aktivno političko delovanje, Milićević nije zaostajao ni u kulturno-umetničkom angažovanju. Tako se, između godina 1896. i 1899. našao u presedništvu Srpske akademije nauka i umetnosti. I baš kao što je u svojim pisanim delima obuhvatao oblasti poput pedagogije, istorije ili etnografije, tako se tokom celog radnog veka posvećivao različitim zanimanjima. Uz čoveka u toj meri mnogostranog delovanja i intelektualne širine, nisu izostala ni značajna poznanstva.

Stekao je, kao izrazito društven čovek, mnogo uticajnih prijatelja. Pored političara i državnika, među njima su se našli i književnici poput Jovana Jovanovića Zmaja uz koga je 1892. godine osnovao i danas aktivnu Srpsku književnu zadrugu. Iako je za života sakupio i objavio dragocenu količinu materijala o običajima, životu naroda i istorijskim događajima svog vremena, Milan Milićević u srpskoj književnosti nije ostao zapažen kao pripovedač.

Nezaboravljeni prosvetitelj moderne Srbije

Posvećenost radu i pisanju, uz želju da ono čemu se sam podučavao prenese i na druge, donelo je Milanu Milićeviću reputaciju jednog od prvih prosvetitelja moderne srpske države. Kao zaslugu za svoj doprinos postao je i nosiocem Ordena Svetog Save.

I pored toga važio je za gospodina svetskog kalibra – govoreći još i ruski i francuski jezik bavio se, osim beleženja utisaka iz svog pera, prevođenjem strane naučne literature. Na taj način upamćen je kao ličnost neobično širokog znanja. Do kraja životnog veka ostao je u službi zemlji i svom narodu, a uz želju da od zaborava sačuva vredne tekovine srpske istorije, svojim delovanjem je učinio da ni njega samog istorija nikad ne zaboravi.