Ivan Antić je bio srpski arhitekta, akademik SANU i profesor Arhitektonskog fakulteta u Beogradu. Ostaće zapamćen kao jedan od najboljih posleratnih arhitekata u Jugoslaviji, kao čovek koji je obeležio domaću arhitektonsku scenu i dao smernice šta graditelj treba da radi i kako da razmišlja.

"Dužnost je nas arhitekata da napravimo zgradu koja neće štrčati u ambijentu, koja će biti lepa, koja će uz sve to da sadrži meru, podsvesnu dozu ugrađenih normi i ljubav prema gradu u kome ste rođeni i gde ste odrasli." Ivan Antić

Foto: Privatna arhiva Ivana Antića

Balkansko-mediteransko vaspitanje

Ivan Antić je rođen 1923. godine u Beogradu, u porodici u kojoj su na najbolji način bile pomešane balkanska i mediteranska kultura. Majka Italijanka, Adelaida, bila je doktor hemije, a otac Srbin, Miloš, bio je inženjer. Odrastajući u porodici graditelja, uvideo je značaj arhitekture i graditeljstva za kulturni razvoj jedne sredine. Još tokom studija na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu radio je u Jugoprojektu i Radu, a od 1957. godine, počeo je da predaje na Arhitektonskom fakultetu, prvo kao asistent, a od 1973. godine kao redovni profesor. Većinu prijatelja, s kojima je ostao blizak do kraja života, stekao je još u ranoj mladosti. Veoma obrazovan, senzibilan i radoznao, bio je podjednako zainteresovan za sva zbivanja u svetskoj arhitekturi, iako se opredelio za modernizam u kom je nastojao da spoji tradicionalni duh sa modernim izrazom. Njegova arhitektonska rešenja su svedena i jednostavna, a detalji perfektno izvedeni.

Arhitektonski i zanatski perfekcionista

Pored neospornog talenta, Antić je bio neko ko je bio spreman da neprekidno uči od svih - bilo da su to profesori, starije kolege, majstori zidari ili tesari. Ta kombinacija talenta i želje za znanjem uticala je na to da su njegova dela ostala prepoznatljiva po perfekciji kojom su izvedena. Jedan je od retkih arhitekata u ovoj sredini koji je bio u stanju da sopstvenu ideju razradi do najsitnijih detalja i arhitektonski i zanatski. Bio je uporan i vredan, radni dan je počinjao u ranim jutarnjim časovima i istim tempom, sa neverovatnim entuzijazmom je radio po nekoliko poslova istovremeno.

Stvaralaštvo

Kao i većina arhitekata, karijeru je stvarao prvo u timu, zajedno sa starijim kolegama. Na samom početku svog rada, projektovao je male porodičnih kuće, ali i grupu od šest dvanaestospratnih stambenih zgrada na Zvezdari. Osim stanova koji su izuzetno funkcionalni, upadljiva je crvena boja fasada i krovovi, koji nisu bili ravni, kao što bi se to očekivalo za vreme u kojem su nastali.  

Smatra se da je najznačajnije delo Ive Antića "Muzej savremene umetnosti"  u Beogradu, za koji je dobio Oktobarsku nagradu 1965. godine i Spomen-muzej "21. oktobar" kod Kragujevca. Oba zdanja projektovao je zajedno sa arhitektom Ivankom Raspopović. Ta dela su mu donela Sedmojulsku nagradu za životno delo 1969. godine i članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Muzej savremene umetnosti, izgrađen na slobodnom prostoru može se upoređivati sa nizom drugih evropskih muzejskih građevina i čak tada je ispunjavao najstrože međunarodne standarde, kako po funkcionalnom rešenju tako i u arhitektonskom smislu.

Muzej u Šumaricama nalazi se u okviru Spomenparka "Kragujevački oktobar" i odlikuju ga geometrijske uspravne forme koje se nadmeću po visini. Svetlost dolazi odozgo kao simbolični spas za veliki broja žrtava, đaka i nastavnika, koji su stradali na ovom prostoru početkom Drugog svetskog rata.

Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina usledilo je izuzetno plodno stvaralačko razdoblje Ivana Antića. Tada je nastala zgrada Zubne poliklinike, zatim "Dom pionira" sa pozorištem u Takovskoj ulici sa zgradom RTS-a, pozorište "Duško Radović", savremeno koncipiran hotel "Breza" u Vrnjačkoj Banji, Spomen-dom novinske kuće "Politika", Sportsko-rekreativni centar "25. maj", Plivački centar u Poljudu u Splitu, Sportsko-rekreativni centar "Pinki" u Zemunu, hotel "Narvik" u Kikindi i mnoge druge građevine. U vreme ekspanzije staklenih fasada, Antić je sledio zahteve investitora i projektovao poslovnu zgradu Jugopetrola i hotela Hajat.

Muzej savremene umetnostiFoto: Pavle Kaplanec

Svestranost Ivana Andrića

Antić je radio i na enterijerima u već gotovim građevinama. Uredio je salon u Saveznom izvršnom veću u Novom Beogradu, uradio rekonstrukciju ulaznog hola sa recepcijom i restoran hotela Jugoslavija. Ogromni kristalni luster, u obliku ploče koja je pokrivala gotovo ceo plafon i bleštala u duginim bojama bio je jedini raskošni motiv koji je Antić odabrao dok su ostali elementi enterijera bili veoma jednostavni. Istovremeno sa projektovanjem, Antić je gradio i svoju profesorsku karijeru na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu gde je predavao projektovanje.

Za svoje delo nagrađen je najvišim priznanjima. U dva navrata, nagrađen je Oktobarskom nagradom grada Beograda, 1965. i 1974. godine, Sedmojulskom nagradom, za opus do 1969. godine, republičkom nagradom dnevnog lista "Borba", kao i najuglednijim priznanjem Udruženja arhitekata Srbije – Velikom nagradom za arhitekturu za 1984. godinu. Antićeva ostvarenja obuhvataju arhitekturu kako industrijskih, stambenih i poslovnih, tako i memorijalnih, sportskih i administrativnih namena. Bavio se i pedagoškim, naučno-istraživačkim radom, kao i enterijernom arhitekturom.

Sklad između konstrukcije, oblika i namene

Radove Ivana Antića odlikuju, pre svega, preciznost i jasne proporcije. Izuzetno je vodio računa o kontekstu i trudio se da doživi prostor kako bi ga oplemenio proporcionalnom i nenametljivom kompozicijom. Njegove zgrade su sinonim za sklad između konstrukcije, namene i oblika. Poznata Antićeva rečenica je "da ono što nije funkcionalno nije ni lepo", tako da je on pre svega vodio računa o nameni budućeg objekta, ali i prostoru na kom objekat treba da bude izgrađen.

"Tamo gde postoji fenomen prirode teško možete napraviti fenomen zgrade. Verujem da zgrada ne može da bude toliko superiorna, da dominira. Ona se mora uklopiti."

Ivan Antić je arhitekturi posvetio ceo svoj život. Preminuo je krajem 2005. godine. Svojim delima zadužio je srpsku kulturu i upisao se u listu autora čija su ostvarenja još za njegovog života postali standardi kvaliteta u u oblasti arhitekture Balkana.