Tiha revolucija koju je na talasima Studia B započeo Đoko Vještica, za kratko vreme je podigla na noge gotovo ceo Beograd. Pristigavši iz redakcije „Borbe“, novinar prodornog glasa najpre je ustalasao zvaničnu statistiku slušanosti. Penzioneri i domaćice – kao i sav narod, radan i neradan, koji se u jutarnjem špicu zatekao kraj radio prijemnika – postali su, kako je Vještica i nagađao, idealna ciljna grupa.

Tako je domišljati voditelj uspeo da zakrpi muzičku „rupu“ u prepodnevnom programu. Da se Vještičina intuicija ispostavila tačnom, svedočili su i usijani telefoni u redakciji Studija B.

Nedodirljivi vlastodršci? Ne i kada ih dotakne Đoko Vještica

Pokazaće se uskoro da su i sami Beograđani na neki način postali ravnopravni urednici jutarnjeg programa. Tokom ’70-tih godina prošlog veka, emisija Đoka Vještice nosila je naziv „Beogradske razglednice“, a postala je jedna od najslušanijih na radiju.

Slušaoci su svog voditelja zavoleli, pre svega, zbog iskrene želje da ih sasluša. Dok je u ranojutarnjim izveštajima bio koncizan i kratak, bio je dovoljno pažljivog uha da čuje brojne komentare i sugestije. Na stranu cenovnici i obradovanja o uvećanju prihoda – ispostavilo se da Beograđani imaju i ponekih neugodnih problema.

Pritom, mnoge od njih nisu mogli sami da reše. To je većinom bio zadatak gradskih otaca ili vlasnika firmi, a oni su, kako to uglavnom biva, običnom građaninu bili nedodirljivi. Pre nego što je Vještica odlučio da uzme stvar u svoje ruke, slično je bilo i sa radijskim izveštačima. Kada bi došli do kakvog nadležnog, ovaj bi manje-više izdeklamovao svoj monolog u kom bi obećao da će aktuelni problem biti rešen u najkraćem roku. Ćesto se dešavalo da samo na tome i ostane.

Od ovakvih praznih priča, međutim, nije bilo vajde. Sem toga, Đoko Vještica je smatrao da su problemi njegovih sugrađana važniji od statusa i funkcije kakvog ministra i funkcionera. Otuda i sam latio telefona, jer u takvim pitanjima već nije bilo mesta filozofiji.

Kako je od voditelja postao „progonitelj“

Zapljusnut mukama koje su mu Beograđani poveravali, Đoko Vještica se privoleo da malo izmeni koncept svoje emisije. Tako su, pored radijskog studija, telefoni počeli da se usijavaju i gradskim funkcionerima i važnim direktorima. Sa druge strane žice beše jedan uporni voditelj, išteći od svog sagovornika da se pozabavi kakvim važnim problemom.

Međutim, Đoko ništa nije prepuštao slučaju. Isti taj funkcioner ili direktor koji je spremno obećavao rešenje, dobio bi nakon vremena i sledeći poziv. Uporni voditelj nije odustajao dok obećanje ne bude ispunjeno.

Malo je reći da su slušatelji veoma cenili takvu preduzimljivost. Što se funckionera i političara tiče, dotični su ubrzo počeli da zaziru; ne samo od telefona i direktnih pitanja, već i sve češćih javnih prozivki. Tako je prošao i neimenovani direktor koga je Vještica proganjao čak 23 dana.

Zahvaljujući neumornom voditelju, cenjeni i važni Beograđani više nisu bili nedodirljivi. Doduše, rešavanje muka običnih sugrađana zahtevalo je kako čelične živce, tako i hajke na ćate u javnim preduzećima. Pogotovo su to osetili zaposleni u gradskoj pošti. Đoko je, naime, želeo da istera svoju nameru da PTT uvede telefonske linije u svim beogradskim naseljima. Ova borba je trajala nekoliko meseci, pokazavši na kraju kako se upornost jednog voditelja i te kako isplati.

Od prozivki i podrške do entuzijazma vrednog hvale

Iako mu rešavanje gorućih pitanja nije bila formalna dužnost, Đoko ih je shvatio prilično ozbiljno. Za njegove „vladavine“ u „Beogradskim razglednicama“, današnji Trg Nikole Pašića dobio je, umesto parkiranih automobila, drvored platana. Na spisku Đokovih ingerencija našao se i Košutnjak u kome je napravljena ski-staza. Poput pažljivih slušaoca, i on je imao ideje vredne realizacije: kao kada se ispred „Beograđanke“ našla fontana u sećanje na žrtve aprilskog bombardovanja Beograda.

Mada je često morao da vrši hajke nad beogradskim ocima, pojedini su ga i bezuslovno podržavali – pre svega, tadašnji gradonačelnik Branko Pešić. Oni manje voljni za saradnju našli bi se na spisku isprozivanih i nekoliko puta tokom jutarnjeg programa.

Ovakav entuzijazam ga nije napuštao ni godinama nakon što je prvi put ušao u radijski studio. Založio se za to da Beograd dobije svoj maraton, u čemu je imao podršku kolega i osnivača Studija B. Tako su i Beograđani prvi put potrčali prestonicom 8. maja 1988. godine, čime je Beogradski maraton postao prepoznatljiva gradska manifestacija.

Ime koje se izgovaralo sa ponosom

Uz entuzijazam vredan divljenja, bilo je i sitnica kojima Đoko Vještica nije toliko bio rad da se hvali. Dobro je znao kako je to odrastati u siromaštvu, te mu jedna od nadležnosti beše i da se drugima nađe u nevolji.

Ako je za time bilo potrebe, svratio bi do redakcije i van svoje smene. Zahvaljujući njemu je jedan zaboravni student pronašao izgubljeni novčanik, kada je Đoko, saznavši za to, pohitao nazad za mikofon, prekinuo emisiju svoje koleginice i zamolio Beograđane da, ukoliko ga pronađu, donesu novčanik u „Beograđanku“.

Pojedini sugrađani bili su odlučni u tome da mu se i sami oduže. Izvesni gospodin za kog je voditelj jednom prilikom urgirao kod gradskih otaca, danima je pokušavao da se sretne sa njim. Znajući prirodu svog posla, Đoko je, pak, izbegavao prijateljstva sa slušaocima. Međutim, u ovom gospodinu našao je sebi ravnog: dotični je bio toliko uporan da se jednog dana, sa sve pečenim prasetom, pojavio pred glavnim ulazom „Beograđanke“ i zaseo na klupu strpljivo čekavši voditelja.

Ipak, Vještica je ovakva „čašćavanja“ prihvatao isključivo od mlađih kolega. Kada bi neki početnik u novinarstvu prispeo u odaje Studija B, prvo bi savladao pronalaženje dobrog bureka u Beogradu.

Đokovi učenici – od kojih su mnogi kasnije i sami postali ugledni novinari – imali su za svog učitelja samo reči hvale. Njegovo ime su izgovarali sa ponosom, dok ga je Studio B zauvek upamtio kao urednika „Beogradskih razglednica“.

Zaštitnik velikog glasa i još većeg srca

Postavši jednim od najpreduzimljivijih Beograđana, Đoko Vještica je svojim sugrađanima bio svojevrsni zaštitnik. Tako beše još ’70-tih godina, kada su prestonicom počele odzvanjati i neobične pretnje. Naime, ako bi se ko od važnih gradskih figura oglušio o molbe građana, dobijao je odgovor „Tužiću vas Đoki Vještici!“.

Đoko je, pak, karijeru nastavio i po gašenju Studija B 1990. godine. Beograđani su ga od tada pamtili i po nebrojenim humanitarnim akcijama. Od novca sakupljenog na njegovu inicijativu, 200 mališana je dobilo šansu da pobedi najteže bolesti. Osim njih, gotovo 13 hiljada Đokovih sugrađana dobilo je besplatne preglede i savete advokata.

Godine 2008., legendarni voditelj Studija B preminuo je od kancera. Pored prodornog glasa imao je, pre svega, veliko srce, a to su prepoznale i njegove kolege iz Udruženja novinara Srbije. Tri godine kasnije, Udruženje je ustanovilo nagradu za novinarsku humanost nazvavši je po njegovom imenu. Uspomena na njega sačuvana je i na uglu ulica Kralja Milana i Resavske, gde se na Platou Đoke Vještice nalazi i spomenik u njegovu čast.