Tek što se iz rodne Kule preselila u Beograd, gđica Mara Mandrašević našla se pred dilemom uobičajenom za jednu sedamnaestogodišnjakinju: izaći to veče u grad ili ne, i kakav autfit za tu priliku odabrati?

Budući da je bila davna 1913. godina, tako su i večernji izlasci izgledali ponešto drugačije. Gđicu Maru je te večeri pozvao prijatelj Milan, predloživši joj da u Narodnom pozorištu isprate jednu premijeru. Ali, Mara se odmah dosetila razloga da propusti izlazak.

Znalo se, naime, da će premijeru ispratiti i mladić u koga su bile zagledane oči svih Beograđanki. Pomalo iz inata, mlada gospođica se okrenula majci rekavši, „E, baš neću da idem, jer ceo Beograd je zaljubljen u tog Veljka Petrovića. Neću baš.“. Nevolja beše u tome što dotičnog mladića nije sasvim mogla da izbegne.

Ko beše „taj Veljko Petrović“?

Nije ni ceo Beograd bio slep kod očiju kada se zaljubio u „tog Veljka“. Bio je to mladić visok i vitkog stasa, crnih očiju i kose, pa još načitan, obrazovan, literata otmenog držanja – teško da je mogao izmaći pogledima i gospođica i gospode. U prestonici je živeo već dve godine, a sa sobom je doneo i aristokratski stav jednog Vojvođanina, rođenog Somborca.

I ovde su ga, kao u ostatku Vojvodine, znali kao apsolventa prava iz Pešte. „Taj Veljko“ pritom beše i pesnik koji se nije libio pisati onako kako misli. Bio je već blizu da zagazi u tridesete, a u Beograd ga je dovelo mesto ratnog dopisnika. Nije promakao ni kritičarima i ostalim književnicima, pa je i strogi – ali pravični – Jovan Skerlić poručivao, „To su ne samo najbolje patriotske pesme koje danas jedan Srbin iz Ugarske peva, to ide možda u najbolje, ali izvesno u najoriginalnije stvari celokupne poezije srpske“.

Dok su pesnika obasipali hvalom, Mara Mandrašević, činilo se, nije bila toliko oduševljena. Ipak, do večeri se predomislila jer, „tog Veljka Petrovića“ je poznavala i Marina porodica. Očevi im behu prijatelji, te je Gerasim Petrović bio i čest gost u njenoj kući.

Ljubav na prvi pogled i stih

Igrom slučaja, tog 4. februara je i Veljko punio dvadesed devetu. A Mara, takoreći „dete“ od tek punih 17, pribojavala se o čemu bi sa njime pričala. Doduše, od svojih vršnjakinja se po mnogo čemu razlikovala: svirala je klavir i učila strane jezike, a više od svega je volela da odlazi u čitaonicu. Mandraševićevi su tih godina živeli u Jevremovoj ulici, a vitka i lepa devojka bila je miljenica školskih drugova.

Sa Veljkom se, pak, susrela u pozorišnoj loži. Ustavši da dočeka prijatelje, „celo pozorište je uprlo dvoglede u njega“. Ni Mara nije mogla poreći da je bio veoma lep, a držeći se pomalo po strani, naposletku je duhovitim opaskama ipak naterala celu ložu u smeh.

Od te večeri, redovan gost u njenoj kući bio je i Veljko. Druženja su im prolazila u čitanju poezije uz čaj, a pesnik bi sve češće na odlasku upitao „Mogu li sutra da dođem?“. Umeo je govoriti i kako „dođe do ćoška, pa mu same noge uđu u njenu ulicu“, te je i Mari bilo teško odbiti njegove posete. Zajedničke poetske večeri potrajale su i sve dok se nad Kraljevinom nije sručio rat.

„Sačuvaj mi moju Maru...“

Veljko Petrović, čiji se književni lik tumačio kao „rodoljubivi pesnik“, svoje domoljublje od 1915. godine nije iskazivao samo perom. Prešao je sa srpskim trupama Albaniju, potom stigao do Švajcarske, a završetak rata dočekao u jednom novinarskom birou u Ženevi. Mara i on se za to vreme nijednom nisu sreli.

Mara se, pak, sa majkom najpre uputila za vojskom kojoj se pridružio njen brat. Putovale su i ne znajući kuda idu, upregnuvši tek jedan fijaker. Kada su dospele nadomak Prokletija, sa grupom izbeglica su te zime uspele da se domognu Francuske.

U međuvremenu, Mara se sa Veljkom „viđala“ preko pera. Tako je i on brinuo o njoj, a njenom bratu bi, takođe pismom, poručivao „sačuvaj mi moju Maru...“. Ponovo su se sreli tek godinu dana po završetku rata, kada su se novembra 1919. godine uzeli u Marinoj rodnoj Kuli.

Od smetenog devojčurka do najveće pesnikove podrške

Za devojče koje je sa cenjenim pesnikom isprva oklevalo i da prozbori, zajedničke godine bile su ispunjene bezgraničnom privrženošću. Mara i Veljko su se već 1920. godine vratili u Beograd, kada je Veljko premešten u prosvetno ministarstvo.

Stasiti literata, kako je i supruga o njemu govorila, celog veka je bio nepopravljivi radoholičar. Više od svega je voleo da radi, a Mara ga je u tome svesrdno podržavala: „Svakog jutra čim bih čula da se probudio, trčala sam da mu prva poželim dobro jutro“.

Veljko je, pak, za radnim stolom provodio po čitave dane. I dok je često umeo i posumnjati u sebe, još za života je u književnosti postao klasik.

Ipak, govorio je da je za njegove uspehe zaslužna, pre svega, Mara. Da se njega pitalo, za sve što je stvorio srpska književnost umnogome treba da zahvali njegovoj vernoj supruzi. Isticao se i kao jedan od najuticajnijih delatnika javnog i kulturnog života, našavši se, između ostalog, kao predsednik novosadske Matice srpske, upravnik beogradskog Narodnog muzeja, a kasnije i redovni član SANU. Družio se i sa takvim književnim imenima kao što su Crnjanski, Šantić i Dučić, ali od svih uspeha zbog kojih su mu se divili, Mara je ostala najponosnija na Veljkovu lepotu.

Brak sa receptom od samo jednog sastojka

Za više od pet decenija, otkako je Veljko u Marinoj kući postao najdraži gost, njihova ljubav i privrženost izdržavali su sve testove. Ni u jednoj prilici Mara svome suprugu nije izrekla laž, a on, pored toga što je zazirao od svađa, nikada nije bio ljubomoran. Znatiželjnicima, poput gospođe koja ju je upitala „kako je izborila takav brak“, Mara je rado odavala tajnu – „Tako što se nisam borila. Jer, da sam ja bila neka takva, Veljko bi uzeo šešir i nikad se ne bi vratio“.

Još jedan test usledeo je s početka Drugog svetskog rata. Kao jednog od slobodnih zidara, okupatori su Veljka nakratko zatočili u Banjičkom logoru. I nakon toga je nastavio da pleni poglede sugrađana, a takvog ga je ovekovečio i pesnik Milovan Danojlić:

„Oko podneva na, Trgu republike, Beograđanin često može susresti jednog izrazito visokog čoveka, dostojanstvenog držanja i plemenitih crta lica. Korača taj naš sugrađanin mirno, odmereno sa nenaglašenom sporošću u hodu što je svojstveno starim ljudima i Vojvođanima...“

U međuvremenu, dostojanstveni Beograđanin i njegova voljena supruga skućili su se između Topčidera i Savskog venca. Kuća u Drajzerovoj 32 bila je jedna od najlepših u Beogradu, a sve što je Mara želela beše da u njoj načini kutak „za Veljkovo maštanje i stvaranje“.

Tako i bi, sve do njegove smrti 1967. godine. Uz velike počasti, poeta je ispraćen je na beogradskom Novom Groblju. Mara je u svom testamentu njihov dom zaveštala Beogradu, čime je grad dobio jednu od najreprezentativnijih umetničkih zbirki. Biblioteka u njemu broji preko 3.000 naslova, dragocena likovna zbirka stara je stotinu godina, a sve što su Petrovići brižljivo sticali ostalo je u amanet beogradskoj Kući legata.