Dok je cela Kraljevina 1942. godine mobilisala antifašističke snage, pred Slobodu Trajković, verenicu Ive Lole Ribara, Gestapo je postavio poražavajući ultimatum. Danima zatočena u Glavnjači i pod stalnom torturom, mogla je da odabere da li će u smrt poslati verenika ili sebe i svoju porodicu.

Pismo koje joj je Lola uputio u Vrnjačku Banju dospelo je pre toga do beogradske policije. Ovoga puta od voljene verenice nije dočekao odgovor – Sloboda je odolela pritiscima da ga privoli da dođe u prestonicu. Ispunivši pretnju, Gestapo u Banjički logor odvodi Slobodinog oca, majku, brata i mlađu sestru.

Uzaludni pokušaji spašavanja

Jedina koja je izbegla hapšenje beše Slobodina starija sestra Milica. Igrom slučaja, ona se pre hapšenja odselila iz porodičnog doma, te beogradska policija nije uspela da je nađe. Kada su oficiri bez najave upali u kuću Trajkovića, iz nje su odnete sve iole vredne stvari. Porodična bibiloteka je opljačkana, apoteka je bila spaljena, a policija je u kuću uselila svoje oficire.

Milica je na sve načine pokušala da spase svoju porodicu. Saznavši da u Beogradu živi prijateljica jednog od policijskih islednika, Milica i njen stric su načuli da bi ga preko dotične gospođe mogli podmititi.

Čuvši za sudbinu Trajkovića, Beograđanka je odmah obećala „pomoć“. Usluga je, pak, koštala svega milion i 200 hiljada dinara. Uto su se odazvali i porodični prijatelji, ali dan nakon što je predao novac, policija je zakucala i na vrata Slobodinog strica.

Priveden je „zbog pokušaja podmićivanja nemačkog Rajha“, dok je Slobodina porodica za to vreme prolazila nezapamćenu torturu.

Tragičan kraj košmara u beogradskom logoru smrti

Kao verenica jednog od ključnih saradnika antifašista, Sloboda je nakon Lole postala najveća meta Gestapoa. Kako se Milica godinama kasnije sećala, Boda i njen otac su prošli kroz najveći pakao. Zatočen u Banjici, Svetolik Trajković je proveo 21 dan u mračnoj ćeliji, toliko skučenoj da je u njoj jedino mogao da kleči.

Osim njega nije bila pošteđena ni majka Milena. Nije mnogo znala o sudbini svog supruga i kćerke, a na saslušavanje ju je dovela optužba za saradnju sa komunistima.

Primoravajući je na priznanje, islednike je zanimalo kako se u jednoj od knjiga njenog sina našla Lenjinova slika. Videvši Lenjinov portret, Slobodina majka nije ni znala o kome je reč. Suočena sa „dokazima“, uporno je ponavljala da „taj gospodin nikada nije bio u njihovoj kući“.

Isledici su ovakav odgovor protumačili kao podsmeh. U isto vreme, neverica Slobodine majke je dolazila otuda štu su se i njen sin i suprug pobrinuli da ne otkriju veze sa komunističkim pokretom. Ostali (pre svega, Milica i njena mati) tek su naslućivali ponešto o njihovom „ilegalnom radu“. Otkako su januara 1942. godine na prepad odvedeni u Banjicu, Trajkovići su u zatočeništvu proveli narednih pet meseci.

Najmlađa kči Vera je tada imala svega 18 godina. Dok mu je porodica boravila u logoru, brat Svete Trajkovića je zadužio jednu prijateljicu da im svakoga dana nosi hranu. 9. maja 1942. godine, vratila se sa paketima rekavši da se na Banjici dešava „nešto strašno“.

O tome se naslućivalo samo iz priča ostalih Beograđana: raseljavanje, odvođenje na prinudni rad, gušenje u gasnim komorama. Sloboda, Sveta, Milena i Miroslav Trajković među prvima su toga dana ugušeni otrovnim gasom.

Pisano svedočanstvo o bici bez pobednika

Pismo koje je Ivo Lola Ribar poslao svojoj Slobodi ostalo je kao poslednje svedočanstvo bezgranične ljubavi. Svoju verenicu je ubedio da napusti Beograd, verujući da će je time sačuvati od košmara rata. Iako su u borbu za oslobođenje pošli zajedno, Lola ju je nakon Bodine smrti nastavio sam.

Uz zakletog borca protiv okupatora ostali su otac Ivan i stariji brat Jurica. Do oktobra 1943. godine, Ivo se našao na mestu šefa prve vojne misije NOVJ i prvog diplomate Nove Jugoslavije. Samo nekoliko dana pre toga, saznao je i za smrt svoga brata – Jurica Ribar poginuo je nakon teškog ranjavanja. Lolu je, pak, čekao avionski let za Kairo, gde je njegova vojna misija trebalo da otputuje 27. novembra 1943.

Nekoliko trenutaka uoči poletanja sa Glamočkog polja, avion je pogođen bombom. Ivo Lola Ribar poginuo je na licu mesta. Godinu dana nakon smrti, našao se među prvim borcima NOVJ proglašenim za narodnog heroja.

Njegovi posmrtni ostaci su nakon završetka rata preneti na Kalemegdan. Uz sudbinu tragično stradalih Trajkovića, rat je odneo i većinu članova porodice Ribar. U isto vreme, Sloboda i Lola su ratu prkosili ljubavlju – kako uzajamnom, tako i prema svojoj zemlji. Od nje su ostali tek redovi toplih i nežnih reči, kao potresno svedočanstvo o bezumnom licu rata.