Srpski filmovi bi sigurno drugačije izgledali da se početkom pedesetih godina prošlog veka nije pojavio legendarni Paja Vuisić. Rođen je 10. jula 1926. godine u Beogradu i kada je došao na svet, niko nije ni slutio da je rođen velikan našeg glumišta. Još od najranijeg detinjstva, čitao je sve što bi mu došlo pod ruku, od etiketa na bocama, pa do najozbiljnije literature čiji bi i naziv malo ko umeo da razume. Na svakojakim papirnim paklama od cigareta i na kraju u sveskama, zapisivao je svoje misli i pesme. Studirao je pravo, koje nikada nije završio, radio kao novinar, glumio u Pančevačkom pozorištu i bezuspešno pokušavao da se upiše na Akademiju za pozorišnu umetnost. Bez formalnog glumačkog obrazovanja, postao je umetnik koji će promeniti dotadašnji trend oživljavanja likova. Njegov talenat je bio u tome što je on uspevao na potpuno drugačiji način da osvoji gledaoce.

Foto: netfilm.tv - Pavle Vuisić na početku karijere

Glumačka legenda

Filmsku karijeru počeo je 1950. godine epizodnom ulogom u "Čudotvornom maču", a ubrzo zatim dobio je i glavnu ulogu u "Tri koraka u prazno", za koju je nagrađen Zlatnom plaketom Arena na festivalu u Puli. Kritičari toga doba isticali su da se činilo kao da uopšte ne glumi, da je uvek isti, ali da je svaku emociju i mimiku njegovog lica bilo nemoguće ponoviti. Upoređivali su ga sa Žanom Gabenom, Orsonom Velsom i mnogim drugim slavnim glumcima.

Čak je i Orson Vels za Pavla rekao da je veći glumac i od njega samog i da mu zavidi. U znak poštovanja, poklonio mu je šubaru koju je slavni holivudski glumac nosio na snimanju "Bitke na Neretvi".

Uprkos činjenici da nije bio školovan glumac, Pavle je postao jedan od najvećih filmskih umetnika Srbije koji je tokom svog glumačkog veka odigrao više od sto uloga. Međutim, i pored svog talenta, retko je dobijao glavne uloge. Jedni su zastupnici teze da ih nije zasluživao, a drugi su pak tvrdili da ih Pavle nije želeo. Ljudi koji su ga poznavali kažu da je umeo da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane.

Foto: Filmski svet / Yugopapir - Prvu nagradu osvojio je za film "Tri koraka u prazno"

Boem i zaljubljenik u čamce

Voleo je društvo, kafanu, reku, spontane događaje. Nije voleo da planira vreme, ali je bio odgovoran kada je morao na snimanje. Voleo je da gradi, imao je smisla za detalje i obraćao je pažnju na sitnice. Voleo je brodove i Adu Ciganliju. Imao je mnogo splavova i čamaca koje je pravio i prodavao. Uvek je govorio ono što je mislio i nije imao obzira ni prema kome. Bio je poželjan u svakom filmu, dobio je mnogo nagrada, čak su hteli da mu daju i Nagradu AVNOJ-a, ali je od toga bežao. Na kraju je seo i napisao da ne želi tu nagradu. Kad je dobio Slavicu, današnju Nagradu Pavle Vuisić, koja se tradicionalno dodeljuje na festivalu u Nišu, nije hteo da je uzme.

Foto: Espreso / Privatna arhiva - Pavle Vuisić sa suprugom Mirjanom

Deca ga čupala za brkove

Nikada nije izgovarao tekst kako je napisan, nije prihvatao neprofesionalnost, ni gubljenje vremena. Svoj je rad odmah naplaćivao. Bio je glumac najšireg dijapazona, koji je mogao podjednako uspešno da igra gotovo svaku ulogu. Iako u svojoj blizini nije voleo veliku decu ni nepoznate ljude, mališane je obožavao. Oni koji ga poznaju često govore da je satima, netremice umeo da posmatra bebe, a onda da im prepričava svaki njihov pokret. Onolika gromada u trenutku bi se transformisala u najmanje i najnežnije biće čim bi se približio mališanima. Mada se tačno znalo gde je njegovo mesto u kafani, koje piće pije i u kom vremenskom periodu želi s nekim da razgovara, deci je dozvoljavao da mu svašta rade. Čupali su mu brkove, vukli ga za obrve i obraze, a on se na sve to samo slatko smejao. Čim bi malo poodrasla, nisu smela da mu prilaze ni na metar ako nije dobre volje. Ono što je sigurno, jeste da je do smrti žalio što nije uspeo da postane roditelj. Kultni glumac voleo je decu i svoju ženu Mirjanu sa kojom je proveo pune 32 godine u braku.

Foto: Screenshot - Kao Joca u "Povratku otpisanih" 

Ne moram ja ništa

Njegov specifični senzibilitet i karakter ogledaju se u mnogim njegovim postupcima koji se i dan danas prepričavaju kao anegdote. Često su njegovi prijatelji pričali o tome kako je Paja upoznao Tita. Nekoliko meseci pre premijere jugoslovenskog ratnog spektakla "Bitka na Neretvi" na Belom dvoru organizovana je posebna projekcija isključivo u čast maršala na kojoj su prisustvovali svi članovi filmske ekipe. Kada su dva uniformisana oficira došla po Pavla na njegov splav na Savi, koji je u filmu igrao šofera Jordana, on se pojavio u svom alaskom izdanju. Na sebi je imao bermude, raskopčanu prugastu košulju, obuven u pohabane papuče izbledele od peska.

Pred kapijom dvora na Dedinju su ga dočekale devojke čiji je zadatak bio da Paju odvedu do garderobe i daju mu lepo, svečano odelo "prikladno" za prijem kod Tita. Međutim, nije im pošlo za rukom. Paja galamdžija se srčano branio: "Ja ne moram ništa! Možda vi da ga probate, a da se ja vratim na Adu". Gužvu i galamu, čuo je i maršal, pa je odlučio da sam, bez pratnje ode do garderobe. Kada je otvorio vrata, nastao je muk, a Paja ga je pitao:

"Druže, jesu li vaši šoferi nosili odela i kravate u ratu? Teraju me da ovo obučem, a svi znaju da sam ja u filmu šofer Jordan".

Oni koji su bili prisutni kažu da se Tito nasmejao, prišao i zagrlio Pavla Vuisića, nakon čega su otišli u jednu malu, sporednu prostoriju. Niko ne zna o čemu su razgovarali, ali je u jednom trenutku konobar uneo viski.

Čkalja i Pavle Vuisić se nisu podnosili

Serija i film "Kamiondžije", odnosno Paja i Jare, obeležila je celu jednu televizijsku epohu, a publika i dan danas prepričava replike iz ovog kultnog ostvarenja. Pavle Vuisić i Miodrag Petrović Čkalja, važili su za jedan od najharizmatičnijih, najuigranijih i najvoljenijih parova koje je publika obožavala. U kadru su delovali skladno, kao da su scene snimali u najvećoj ljubavi, ali njihov odnos je bio potpuno drugačiji kada se kamere ugase – Pavle i Čkalja se nisu podnosili. Čkalja je bio perfekcionista koji je do krajnjih granica išao u svojoj glumi i preglumljivao što je Pavla nerviralo.

Kada je Televizija Beograd desetak godina posle serije i filma želela da snimi nastavak "Kamiondžije opet voze", Pavle nije hteo ni da čuje. Na sreću, njegova supruga je u to vreme kupila plac, koji se i njemu dopao i pristao je da snimi nastavak pod uslovom da mu se isplati honorar koji je bio daleko iznad ponuđenog. Producenti nisu imali zakonsku mogućnost da mu daju više, ali su na kraju pronašli način i obezbedili mu traženi novac. Međutim i pored lošeg odnosa sa Čkaljom, Pavle je imao novi zahtev, da se i njemu mora podići honorar. Tako je snimljen nastavak "Kamiondžija".

U leto 1988. otkriveno je da je oboleo od karcinoma. Glumac se sa ovom opakom bolešću borio tri meseca i preminuo u svojoj šezdeset drugoj godini. Prestao je da odlazi u kafane i umro u samoći. Njegova poslednja želja bila je ispoštovana, pa niko od kolega nije prisustvovao sahrani. Otišao je u tišini. Bez pompe. Ostavio je dubok trag u filmskoj umetnosti u kojoj je bio maestralan, iako je prezirao publicitet koji mu je ona donosila. Sahranjen je na Novom groblju u "Aleji velikana" u porodičnoj grobnici od belog mermera.