Sastati se oko jedne ideje, a zatim načiniti od nje nešto nalik entitetu koji diše, razvija se, pa i nadilazi lična stremljenja onih koji su ga oživeli – moglo bi se, u svetu umetnosti, nazvati privilegijom izuzetnih pojedinaca. XX vek, sa tendencijom grananja umetničkih stilova u mnoštvo različitih pravaca, pružao je idealne uslove za tako nešto: setimo se samo Plavog jahača, rođenog pod okriljem nemačkog ekspresionizma, ili pak, okupljanja nadrealista pod isti krov francuskog Nadrealističkog pokreta.

50-tih godina prošlog veka, Beograd se nije mnogo razlikovao od svetskih umetničkih centara. U stopu prateći globalne trendove, iznedrio je stvaraoce koji su zdušno prigrlili taj savremeni umetnički zeitgeist, integrišući ga u svoja likovna, muzička, arhitektonska i literarna dela. Sada je bilo potrebno da i oni svoje svetonazore smeste „pod isti krov“, te da zajedničkim imeniocem definišu jedinstveni stvaralački kredo.

Slika: Olja Ivanjicki - MEDIALA, Tajna večera, 1969. Narodni muzej, Beograd

Prilika za to pružila im se 1953. godine u beogradskom Domu omladine. Danas istaknuti likovni stvaraoci, a tada još studenti Akademije likovnih umetnosti, Uroš Tošković i Miodrag Dado Đurić našli su se na izložbi posvećenoj legendarnom arhitekti Le Korbizjeu. Autori izložbe behu studenti Arhitektonskog fakulteta u Beogradu Leonid Šejka i Siniša Vuković.

Prepoznavši zajedničke afinitete, prvi susret mladih stvaraoca postao je inicijalna kapisla za nastanak jedne od najznačajnijih umetničkih grupa ovih prostora – grupe čiji su članovi u svojim delima sjedinjavali vreme i čoveka, materiju i duh, prošlost i budućnost. Tendencija pomirenja suprotnosti naslutila se i u samom njenom nazivu. Spajanjem reči med – kao svojevrsni eliksir i lek (a u prenesenom značenju simbol jedinstvene ideje i delovanja), i ala – odnosno aždaja (simbol destrukcije i sukoba) – pokret je dobio ime Mediala.

Grupa od četvorice umetnika ubrzo se i proširila – 1957. godine pridružuju joj se, između ostalih, arhitekta Peđa Ristić, kompozitor Vladan Radovanović i slikari Miro Glavurtić i Olja Ivanjicki. Ukratko opisati suštinu delovanja Mediale značilo bi osvrnuti se na njenu osnovnu ideju vodilju: spoj tradicionalnih i savremenih vrednosti po ugledu na umetnost renesanse i klasicizma. Članovi pokreta to su činili delima baziranim na autentičnom viđenju sveta i ličnom senzibilitetu, upotrebivši pri tome sve dostupne umetničke „alate“ – od slika i objekata, do tekstova, zvuka i fotografija.

Foto: FB stranica "Mediala" - Leonid Šejka

Ovaj jedinstveni miks stvaralačkih izraza po prvi put je beogradskoj publici predstavljen 1958. godine, na izložbi Medijalna istraživanja. Slikar Milovan Vidak, takođe jedan od istaknutih članova, sastavio je jedinstveni kodeks Mediale, dok su stavovi i programski sadržaji objavljivani u časopisu istovetnog nazova koji je počeo izlaziti 1959. godine.

Prodreti do suštine ljudske prirode, osloboditi se rušilačkog a negovati graditeljski nagon, ne zanemariti svet rođen iz emocija, i ujedno poštovati subjektivni stvaralački i istraživački rad – a sve to putem razjašnjenja materijalističkog i metafizičkog sveta, jasnoće subjektivnog viđenja i traganja za univerzumom ljudskog duha – samo su neke od tačaka koje je Milovan Vidak uvrstio u osnovna načela pokreta. Ono što je, doduše, za članove bio svojevrsni modus vivendi, na tadašnjoj beogradskoj umetničkoj sceni predstavljalo je pravu malu revoluciju. „Svojim programom, delima i ponašanjem, Mediala je u likovnom životu Beograda vidno odudarala od svega tada aktuelnog i slavljenog kao moderno“, primećuje istoričarka umetnosti Irina Subotić. S druge strane, upravo to beše razlog što su pokretu pristupali brojni mladi stvaraoci toga doba. Kosta Bradić, Milić od Mačve, Ljuba Popović i Vladimir Veličković samo su neka od poznatih imena-članova Mediale; i ma koliko često menjala sastav, grupa je uvek ostajala dosledna svojim izvornim stavovima i načelima.

Foto: FB stranica "Medijala" - Olja Ivanjicki i Kosta Bradić

Nije stoga iznenađujuće što je pokret Mediala uticao na veliki broj ondašnjih jugoslovenskih umetnika. Dugi razgovori pri redovnim susretima behu kolevka originalnih stvaralačkih ideja, a njihov finalni oblik publika je mogla videti na izložbama realozovanim od strane svih članova grupe. Govoreći o njenom značaju u savremenom umetničkom životu Beograda, pisac, esejista i likovni kritičar Dragan Jovanović Danilov predstavio je Medialu kao „čudesnu koincidenciju autentičnih umetnika, na pravom mestu (Beogradu, „tajnom centru sveta“) i u pravom trenutku; grupu koja se u to vreme mogla meriti sa svim velikim duhovnim pokretima u evropskoj umetnosti”. Time se i sama jugoslovenska prestonica našla među centrima moderne umetnosti XX veka, a sve zahvaljujući težnji da se u stvaralaštvu objedini celovita slika sveta – kako kroz jedinstvo raznolikosti, tako i kroz raznolikost jedinstva.