Ima tome blizu 150 godina, a iz prestonice je izmarširao poslednji turski vojnik.

Videvši mu leđa, Beograđani se napokon okreću drugoj strani – onoj modernijoj, emancipovanijoj, evropskijoj. Posle 5 vekova gaženja kaldrmi i sokaka, Beograd polako uzima novo lice: kuće dobijaju spratove, trpezarije i salone, opremljene stilskim nameštajem iz Beča i Pešte. Iz istih se kuća sada čuju zvuci polke i kadrila, uz koje građani i građanke plešu obučeni po zapadnoj modi.

A izvan modernih kuća, Beograd je nikad življi. U novootvorene fabrike hrle radnici u potrazi za korom hleba. Zgrade skrojene po evropskoj arhitekturi ukrašavaju izlozi šarolike robe, a tu je i huk železnice, brujanje prvih automobila i trenutak kada prestonica dobija ulično osvetljenje.

Sve se ovo dešava s kraja druge polovine 19. veka. Pored 35.000 stanovnika, Beograd je tada imao i preko 4.000 zgrada. I teško bi ma koja varoš preživela slične novotarije bez da ih je podržala odgovarajuća infrastruktura. A za nju se pobrinuo doktor Vladan Đorđević, čovek koji je 1884. uzeo funkciju predsednika gradske opštine.

Uređenje Savskog keja, izgradnja Novog groblja, a potom i osnivanje beogradskog vodovoda i kanalizacije – ovo behu stavke koje je doktor Đorđević odredio kao prioritete. Obučena u novo ruho, prestonica je privlačila i nove stanovnike: procene su bile da se njihov broj svake decenije udvostručavao.

A gde je mnogo ljudi, tu je i đubreta koje za njim ostaje. Za varoš koja je želela biti ogledalom Evrope, prljavština po ulicama svakako nije bila lep prizor. Tu je bilo i pitanje zdravstvene bezbednosti građana, jer baš pre no što je Vladan Đorđević stupio na novu funkciju, Beogradu je pretila epidemija kolere. Ne želeći da stvar prepusti slučaju, opština je 1884. otvorila pitanje "regulisanja iznošenja đubreta iz privatnih kuća" i formiranja "čistačke čete" u sklopu Požarnog odeljenja.

Foto: Milan Jovanović - dr Vadan Đorđević organizovao je prve "čistačke čete"

Počeci beogradske komunalne higijene

"Da bi se olakšalo građanstvu, i da bi se osiguralo redovno iznošenje tih đubrišta iz varoši i onda, kad ne preti nikakva kolera, opština je dala napraviti za svaki kvart naročita kola za iznošenje đubreta, kupila je sedam pari volova, uzela u svoju službu još trinajest slugu, i organizovala formalnu službu za tu celj, čije izdržavanje košta opštinu za ovu godinu 17.878 dinara."

Ovim se rečima dr Đorđevć u svom godišnjem izveštaju obratio članovima gradskog odbora.

I to je, ujedno, trenutak kada je Beograd prvi put učinio nešto konkretno po pitanju održavanja higijene. Namera je u prvom redu bila poboljšanje sanitarne i zdravstvene situacije, pa iako opština nije imala u vidu bilo kakav lični profit, jasno je da služba čišćenja zahtevala i novčana sredstva "sa strane".

Beograđani su inače već nekoliko godina unazad izdvajali novac za tzv. trošarinu – taksu kojom su se obezbeđivali prihodi za izgradnju puteva, škola, vodovoda i kanalizacije. Radi pokrivanja troškova odnošenja đubreta, gradski čelnici sada uvode i simboličnu sumu od 30 para mesečno. U početku, međutim, ova taksa nije bila obavezna – građani su putem novina i dobošara umoljeni da svojih 30 para opštini daju kao dobrovoljni prilog, što je na koncu rezultiralo i relativno slabim odzivom.

A po ondašnjoj računici, odnošenje smeća na godišnjem nivou koštalo je 27.453 dinara. Da bi se neophodni novac prikupio, trebalo je da 7.626 prijavljenih domaćinstava redovno plaća dažbinu. Gradski čelnici tada predlažu novo rešenje: naročiti činovnik-inkasant angažovan je da ide od kuće do kuće i naplaćuje odnošenje smeća.

Cilj je bio da se tim novcem poveća broj kola i tegleće stoke. Ni ovaj potez, međutim, nije doneo rezultata: radeći od jutra do mraka, činovnik je za 9 meseci uspeo prikupiti svega 12.000 dinara. Ta suma ni izbliza mogla pokriti neophodne troškove, zbog čega i taksa za odnošenje đubreta postaje obavezna stavka na računima građana.

Od tog trenutka pa do danas, prošlo je ravno 135 godina. Od te 1883, svašta se nešto u našoj gradskoj čistoći promenilo: volovske zaprege zamenila je moderna mehanizacija, a i za dažbine danas izdvajamo nešto više od onih 30 para. Ostaje nam da kao savesni građani uradimo i svoj deo posla, i sami vodeći računa o tome da naš grad ostane čist.