Rođena pod krovom jednog od najozloglašenijih prestoničkih logora, kći Radomirke Matić zvanično beše najmlađa zatočenica u Banjici. Njeno zvanično „ime“ bilo je zatvorenik broj 23579, kako je i upisana u knjigu logoraša. U Radomirkinoj sobi se, pak, zatekla i jedna starica iz Kragujevca, a iste večeri je postala kuma njenoj kćeri.

Prvi dani iza logorskih zidova

Predložila je da devojčicu nazove Slobodanka, a ovo (simbolično) ime upisano joj je pored zatvoreničkog broja. Slobodanka je od majke ponešto čula i o svojim prvim danima u logoru. Radomirka nije volela da ih se priseća još dugo po oslobođenju, ali je kćerki ispričala i da joj je kuma – baka iz Kragujevca – iako je preživela logor, preminula u bolnici usled teške depresije.

Da bi se brinula o tek rođenoj devojčici, Radomirka se snalazila kako je znala i umela. U nedostatku toplije odeće, Slobodanku je isprva povijala u hartiju. Potom su se i druge žene dosetile da joj daju komade tkanine koje su cepale sa svojih podsuknji. Kako bi joj pomogle da se oporavi i povrati snagu, zatočenice su Radomirki odvajale i od svojih skromnih sledovanja hrane. „A dobijale su“, sećala se Slobodanka majčine priče, „po neko parče buđave proje i bile izgladnele kao aveti“.

Na sreću, dani u zatočeništvu nisu još dugo potrajali. Banjički logor zatvoren je u oktobru 1944. godine, a najmlađa zatvorenica i njena mati su na slobodu izašle 22 septembra.

Poslednja odbrana u osvit konačnog oslobođenja

Osim majke koja je tih meseci preživljavala najteže trenutke, na svojoj koži ih je osetila i njena tek rođena kći. Slobodanka je logor napustila sa podlivom ispod levog oka, što se moglo dogoditi ili pri rođenju, ili od povreda koje je Radomirka zadobila još pre nego što je prispela u Banjicu.

Ipak, svoju devojčicu je morala još jednom da odbrani – ovoga puta od dobronamernog Nemca kome je crnpurasta devojčica zapala za oko odmah po izlasku iz logora. Naime, gospodin je Radomirki objasnio da on i njegova supruga, koja je ostala u Nemačkoj, još uvek nemaju dece. Oduvek su, kako je otkrio, priželjkivali devojčicu poput Slobodanke, a njegov predlog beše da mu Radomirka da svoju kćer kako bi je poveo sa sobom.

Majka na to nije želela da pristane ni po koju cenu – čak ni po cenu smrti. Zaputila se potom sa grupom ljudi ka svom rodnom selu Gaglovu kraj Kruševca, dokle je valjalo prevaliti put od bezmalo 200 kilometara.

Premorenu od dugog hodanja, Radomirku je snaga umalo izdala kada se našla nadomak sela. Srećom, neko joj je od saputnika pomogao da se domogne svog doma, gde su je meštani dočekali zatečeni i u neverici. Ne samo da nisu mogli poverovati da je živa, već „još manje da se vratila i sa živim detetom“.

Život posle logora smrti

Za Radomirku, Slobodanku i njenog oca Jovana život se nakon rata lagano vraćao u normalu. Crnpurasta devojčica je dve godine kasnije dobila brata, a porodica je zbog očeve službe često menjala dom – najpre širom južne Srbije, da bi se naposletku vratila u Beograd.

Školovanje (najpre u gimnaziji, a zatim na fakultetu), a potom zaposlenje i srećan brak, beše životni put i najmlađe beogradske logorašice. Sa svojom porodicom je živela poput drugih skromnih Beograđana, a u očima svog supruga, devojka koja je usprkosila teškoj sudbini bila je „taktična, tiha i puna razumevanja“.

Daleko od sećanja na dane provedene u logoru, Radomirka je svoj život posvetila radu. Slobodankin otac je dočekao penziju kao potpukovnik, a majka i kći su se na prošlost osvrtale nevoljno i veoma retko.

Najmanje se govorilo o danima provedenim u Banjici. Ipak, Radomirka se samo jednom usudila suočiti sa mestom koje je sećalo na najteže ratne dane. Trenutak kada se ponovo našla pred zloglasnim logorom smrti za nju nije bio ništa manje potresan. Želju da poseti mesto na kome je došla na svet imala je i Slobodanka – mada nije osećala strah, za takav susret, za razliku od svoje majke, naposletku ipak nije smogla snage.