Ako bi vam tražili da nabrojite 10 najboljih srpskih glumaca ime Predraga Ejdusa, barda pozorišnih i filmskih uloga, bi verovatno, bilo među prvima koje bi ste naveli. Svojim glumačkim bravurama decenijama nam je oduzimao dah. Ne samo kao nosilac glavnih rola već i kao epizodista koji je znao da "ukrade" kadar i za tren potpuno očara publiku.

Jednostavno, gluma je bila njegov život. Često je znao da kaže kako: "Glumac postoji samo dok igra", a ako je tako, to znači da će Predrag Ejdus večno živeti.

Peca Čelik sa Vračara

Predrag Ejdus rodio se u leto 1947. godine od oca Jevrejina i majke Srpkinje. Bez babe i dede sa očeve strane ostao je i pre rođenja. Oni su još 1942. bili među prvim žrtvama zloglasnog nacističkog logora na Sajmištu u kome su život izgubili mnogi beogradski Jevreji.

Tako je mali Predrag odrastao, kao i sva tadašnja deca - pritisnut teškim teretom posleratnih godina u Beogradu koji su razrušile bombe i u kome je svega nedostajalo.

Ipak, porodica Ejdus nije se predavala. Naprotiv. Nedaće kao da su ih očvrsnule i osnažile.

Kada je napunio šest godina lekari su utvrdili da Predrag Ejdus boluje od reumatične groznice. Ova teška sistemska bolest koja spada u grupu zapaljenskog reumatizma, praćena je višenedeljnim napadima groznice i lekari su verovali da će Ejdus ostati paralizovan do kraja života.

Boreći se za njegovo zdravlje, lekari se odlučuju za ekperimentalnu terapiju kortizonom. Srećom, Ejdus je bio žilavo i borbeno momče. Uspeo je da se oporavi i, nesamo da nije bilo ni govora o paralizi, već se kasnije aktivno bavio fudbalom i tenisom.

Zbog ovakvog karaktera drugovi sa Vračara mu nadenuše nadimak Peca Čelik.

Nakon što je pregrmeo ovu bolest, Predrag Ejdus je, još kao dečak, živeo život, što se kaže, "punim plućima". Dečiji strahovi bili su mu strani, a nije uzmicao ni kada se trebalo potući sa vršnjacima ili pokazati onaj "sportski bezobrazluk" na terenu.

Foto: Youtube screenshot / RTS - Predrag Ejdus u mladosti

Ljubav prema pozorištu 

Dok je sanjao o sportskoj karijeri i pohađao XIV beogradsku gimnaziju, jednoga dana Ejdusa je pozvala školska drugarica Svetlana Bojković. Naime, ona je spremala recital za jedno takmičenje i bili su joj potrebni "glumci", pa se odmah dosetila svog drugara Pece.

Od tog trenutka Predrag Ejdus bio je zaražen glumom i neizlečivo zaljubljen u "daske koje život znače".

Omladinsko pozorište Dadov bila je naredna destinacija na kojoj se Ejdus obreo šezdesetih godina prošlog veka. "Božanstvena iluzija, bekstvo od stvarnosti, azil od svih stega tadašnjeg života", ovim rečima je Ejdus svojevremeno opisao taj period svog života.

Avaj. Prečesto se dešava da sutrašnjim velikanima danas ne polazi sve od ruke. Tako je Predrag Ejdus u dva navrata pokušavao da upiše glumačku Akademiju. I oba puta nije uspeo. Zato upisuje Pravni fakultet. Odluku je doneo samo zato što je to bio najbliži fakultet njegovoj kući jer, kao veliki borac, od Akademije zapravo nije digao ruke.

Iako to nikada nije priznao, ovaj fakultet je možda izabrao i zbog jedne Milice, nešto starije beogradske lepotice, studentkinje arhitekture u koju se zaljubio na prvi pogled kada ju je video kroz prozor svog doma kako sa koleginicama žuri put fakulteta. Milica će, 1975. godine postati gospođa Ejdus, a njihova ljubav bila je za primer čitavom gradu.

Nakon što je prava izučavao dve godine Ejdus napokon upisuje Akademiju u klasi profesora Milenka Maričića i diplomira 1972. godine.

Iz školske klupe ulazi u beogradsko Narodno pozorište i tada počinje njegov vrtoglavi glumački uzlet.

Foto: Wikipedia /  Branislav Lučić - Srpsko narodno pozorište - Predrag Ejdus u predstavi "Ujkin san", Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu

Farsa koja se pamti

U svojoj karijeri Predrag Ejdus je odigrao niz uloga na filmu, televiziji i u pozorištu sa kojim je obišao Nemačku, Kanadu, Mađarsku, Švajcarsku, Ameriku, Francusku. Gluma je bila nešto što je Peci Čeliku dolazilo prirodno, poput disanja. Zato i ne čudi da je dobitnik, praktično svih značajnih glumačkih nagrada.

Iako je imao veoma raznolike uloge, igrao heroje, antiheroje, negativce i epizodne uloge, svaka od njih imale je jednu zajedničku i konstantnu crtu - u svakoj od njih Predrag Ejdus bio je maestralan.

Ipak, uloga po kojoj ga većina pamti je ona u predstavi "Šovinistička farsa" gde je nastupao sa Josifom Tatićem igrajući Hrvata po imenu Bernard Drah. Ovu predstava odigrao je više od 1.800 puta.

Iz ovog perioda ostala je upamćena anegdota sa patrijarhom Pavlom koju je sam Ejdus svojevremeno ispričao:

"Vraćali smo se sa turneje iz Australije i u Atini prelazimo u JAT-ov avion za Beograd. Ali avion ne poleće jer se čekaju neki VIP gosti. Stiže delegacija na čelu sa patrijarhom Pavlom. Prođu pored nas, odu napred, poleće avion, a Tale se diže i kreće. Pitam ga gde će, a on odgovara da ide da pozdravi patrijarha Pavla. Znam koliko smo popili na aerodromu, pili smo i u avionu čekajući VIP goste, molim ga da to ne radi, a on me otkačinje: ’Ćuti, ti Jevrejinu, ovo je moj patrijarh!’ A pritom je on bio ateista. Ode Tale, nije prošlo dve sekunde i vraća se. Pitam šta je bilo, a on mrtav ozbiljan odgovara: ’Izgleda da me nije prepoznao!’ I danas kad se setim kako mi to saopštava, vrištim od smeha.“

I glumac i funkcioner

Pored glumačkog posla koji je obožavao, Predrag Ejdus ja style="text-decoration:none;" hrefe bio i aktivni borac i zaštitnik dramskih umetnika, uvek spreman da preuzme na sebe ulogu buntovnika zarad dobrobiti svih. Na mestu predsednika Udruženja dramskih umetnika Srbije nalazio se od 1985. do 1989. godine.

Sa svojom drugaricom iz detinjstva Svetlanom Bojković i kolegom Mikijem Manojlovićem 1993. godine napušta Narodno pozorište, nakon što je Aleksandar Berček, postavljen na mesto upravnika, i prelazi u Jugoslovensko dramsko pozorište.

Vandredni profesor glume na Akademiji Braća Karić  postao je 2001. godine, a za redovnog profesora na predmetu Gluma izabran je 2006.

U svoju staru pozorišnu kuću vratio se septembra iste godine, a godinu dana kasnije izabran je na mesto upravnika pozorišta. Međutim, nakon što je, kako je rekao, shvatio da ne postoji politička volja za promenama, 10. marta 2009. godine podnosi ostavku.

Poslednjih desetak godina života Predrag Ejdus vodio je bitku protiv teške bolesti. Podršku mu je pružala porodica, a motivacuju gluma. Predaja za Ejdusa nikada nije bila opcija, a zapostavljanje glume ovom profesionalcu nije padalo na pamet. Publika nije smela da trpi.

Zahvaljujući ovom stavu Predrag Ejdus bio je i ostao uzor i inspiracija mladim kolegama.

Predrag Ejdus preminuo je 28. septembra 2018. godine. Od njega su se oprostile kolege na komemoraciji 8. oktobra, a ovim rečima od njega se oprostila drugarica koja ga je i uvela u svet glume:

"Voljen i cenjen od kolega, studenata, publike... Bio je nezamenljiv i moj čest partner. Živeo je normalan život, punim plućima. Svojom ličnošću i paletom svojih uloga se uspešno odupirao bolesti koja ga je napadala. Imao je uloge skoro do kraja života, ali ga je smrt uzela. Dragi Peđa, pamtićemo te zauvek. Zbogom moj dragi dobri druže i neka ti je slava", kazala je Svetlana Bojković.