Nakon završetka Prvog svetskog rata, doktor Kosta Todorović ostao je u aktivnoj vojnoj službi sve do 1924. Tada se spakovao i otišao u parisku bolnicu "Klod Bernard" na specijalizaciju iz infektivnih bolesti. Jedan deo svog specijalističkog staža proveo je na Pasterovom institutu u Parizu.

Nakon što je, 1926. godine, uspešno završio specijalističke studije, doktor Kosta Todorović imenovan je za vanrednog profesora na Medicinskom fakultetu u Beogradu, ali i za direktora Klinike za infektivne bolesti.

U svom velikom radu koji se ticao istraživanja o pacijentima koji su imali šarlah, utvrdio je da u krvi i u telesnim tečnostima obolelih ne mogu videti bakterije, već se samo nalaze njihovi toksini. Ova činjenica bila je apsolutni preokret u dotadašnjem poznavanju ove bolesti jer je pokazala da je bolest izazvana toksinom koje luči bakterija streptokoka, a ne umnožavanje bakterija. Ovim zaključkom doktor Todorović izašao je u prvi plan što se tiče međunarodne medicinske zajednice jer je zauvek rešio pitanje ovog oboljenja.

Drugi svetski rat i ponovna borba protiv tifusa 

U maju 1942. godine, u jeku Drugog svetskog rata, doktor Kosta Todorović otišao je u Bajinu Baštu kako bi se suočio sa izbijanjem epidemije tifusa nastale usled ogromnog priliva izbeglica iz Bosne, sa Kosova i iz ostalih regija ratom zahvaćene Jugoslavije. U ovom gradiću nastalo je usko grlo jer je bio varoš i samim tim nije mogao da primi sve te ljude i osigura im higijensku bezbednost. Kako to uvek biva kada postoji veliki broj ljudi, a higijenski uslovi su loši, tako su i u Bajinoj Bašti buknule epidemije različitih zaraznih bolesti. Doktor Todorović organizovao je ljudstvo i sanitarne uslove podigao na najviši nivo koji je u tom trenutku bio moguć. Kao i u Velikom ratu, doktor Kosta Todorović hrabro se borio protiv nevidljivog neprijatelja i ponovo bio zaslužan za spasavanje velikog broja života. Ni u jednom trenutku nije mu bilo nimalo lako. Veliki broj ljudi, dosta njih je bolesno od nekih drugih bolesti, veliki broj podleže mikroorganizmima, bacil tuberkuloze, koji je, i u miru odnosio živote, u kampu se rasplamsao. I ponovo se ložilo pod srpsko bure koje je služilo kao improvizovan „kohov lonac“ koji služi za sterilizaciju. U ovom buretu iskuvavala se garderoba, veš, posteljina, kape, marame… Sve u cilju uništavanja bele vaši koja je bila prenosilac pegavog tifusa, izrazito teškog oboljenja visoke smrtnosti (i preko 70%).

Po završetku trećeg rata u kojem je učestvovao, profesor Kosta Todorović vratio se nazad na svoju Kliniku za infektivne bolesti gde je nastavio sa radom kao načelnik. Naviknut na teške uslove, doktor Todorović se posvetio svojoj klinici i pacijentima sa kojima je provodio najveći deo dana. Postratni period obeležilo je i zvanje načelnika odeljenja interne medicine koje je vodio od 1951. – 1957. godine. S obzirom na to da je bio vrstan i, među kolegama i pacijentima, cenjen internista nije bilo začuđujuće kada je izabran za predsednika Udruženja internista Jugoslavije, na čije čelo je stupio 1956. godine. 

Streptomicin i SZO na raspolaganju doktoru Todoroviću 

Profesor Todorović je, ubrzo po otkrivanju antibiotika streptomicina, počeo da eksperimentiše sa njegovim dejstvom i terapijskim mogućnostima. Na ovaj način otkrio je postupak lečenja meningitisa nastalog usled tuberkuloze. Svetska zdravstvena organizacija prepoznala je kapacitete njegovih pionirskih istraživanja te mu je obezbedila velike količine ovog leka koji je u to vreme bio deficitaran. Poverenje koje je ukazano doktoru Todoroviću od strane najveće i najvažnije zdravstvene organizacije načinilo je Beograd epicentrom moderne infektivne nauke.

Foto: Google maps / screenshot - Klinka za infektivne i tropske bolesti danas nosi ime profesora Todorovića

Najbolje od sebe dao je medicini i pacijentima 

Kako bi mogao adekvatno da sprovodi svoja istraživanja i da vodi infektivnu kliniku, profesor Kosta Todorović svakodnevno je radio između 12 i 14 sati. Dan u bolnici počinjao je rano, i to pregledima najtežih bolesnika. Profesor bi svakome od njih posvetio punu pažnju kako mu ništa ne bi promaklo. Ispitivao je njihovo telo, bolest ali i dušu. Sve mu je bilo važno i svim delovima čovekovog bića pridavao je pažnju.  

Tokom svoje lekarske karijere nikada se nije dogodilo da profesor odbije nekoga da pregleda. Za svakoga je imao vremena, da sasluša, posavetuje, uteši, leči. Nije mu bio važan socijalni status, veroispovest. Pred njim su svi bili jednaki i niko nije imao privilegije. Kako ministar nije bio pregledan preko reda tako ni najsiromašniji nikada nije bio odbijen. Jedina prednost bila je prema težini oboljenja.

Kako to često biva, profesor Todorovića su životna iskustva navela na profesionalni put kojim je išao. Kako je nekom prilikom rekao, boravak u kampu u Rašbulu u kojem je izbila epidemija kolere, bio je ključni trenutak da se, kao relativno mlad doktor, odluči da svoju lekarsku pažnju fokusira na zarazne bolesti. Duboko ga je pogađao i lični doživljaj bolesnih ljudi. Za obolelu osobu govorio je da je to “očajna osoba kojoj je neophodna pomoć”.

Doktor Todorović veoma je insistirao na tome da lekari moraju da imaju visok stepen opšteg obrazovanja. Smatrao je da kultura mora da bude neodvojiv deo ličnosti savremenih medicinskih stručnjaka.

Takođe, smatrao je da doktori moraju da imaju određeni odnos sa svojim pacijentima. Govorio je da “lekar mora da se približi pacijentu tako da je bolesnik siguran da mu je doktor prijatelj, a ne puki činovnik koji je došao da mu opipa puls i pita da li ima temperaturu. Mi smo tu zbog naših pacijenata, ne oni zbog nas. Zato svakog od njih tretirajte kao da vam je dete, majka, otac, sestra, brat”.

Nijednom studentu nije dozvolio da probudi pacijenta radi vizite. Govorio je da je san mnogo važniji od pregleda koji se može obaviti i kasnije.  

Profesor Todorović bio je veoma cenjen i poštovan. Družio se sa piscem Ivom Andrićem, a princ Đorđe Karađorđević, njegov ratni drug, često ga je posećivao na Infektivnoj klinici.

Njegovi studenti smatrali su da je period u kojem se profesor aktivno bavio lečenjem, zapravo bila medicinska epoha profesora Todorovića.

U legendu se preselio 1975. godine u 88. godini života, kao najpoznatiji lekar 20-tog veka u Jugoslaviji.

*Naslovna fotografija: Srđan Popović

Prvi deo priče o profesoru Kosti Todoroviću:

Profesor doktor Kosta Todorović (1. deo): Pionir srpske epidemiologije