Poslednjih godina života slavni pisac Branislav Nušić bio je ophrvan bolestima, koje su se odreda ređale kao na traci. Uprkos mučnim i teskobnim danima i mesecima koji su bili iza njega i pred njim, vedar duh i humor ga nisu uopšte napuštali. Ono što sledi jeste jedna od poslednjih zabeleženih pošalica koju je izveo na sopstveni račun. 

Na operacionom stolu

Tek što se bio oslobodio teške bolesti, koju je javnost ispratila rubeći nokte, akademik Branislav Nušić je opet počeo da kuburi sa zdravlje, da bi naposletku u jesen 1937. godine završio u bolničkoj postelji sanatorijuma “Vračar”.

Nova boljka koja se prišila na prethodnu anamnezu bilo je zapaljenje preponskih žlezda. Iako je isprva odbijao da ode “pod nož”, na kraju je ipak bio primoran da zalegne na ulašten operacioni sto. Procedura izvedena od strane dr Koena i dr Popovića, a u prisustvu ličnog lekara romanopisca, dr Bukovale, trajala je nešto više od pola sata. Bila je uspešna i sve prognoze su ukazivale na potpuni oporavak.

Nezvani gosti

Čim se Nušić pridigao iz narkoze, imao je šta da vidi. Premda, bunovan i krmeljiv bio je okružen novinarima gladnih informacija. Videvši da je sateran u ćošak i da nema kud, rešio je da se malo zabavi sa njima. U datom trenutku skrojio je neverovatnu priču za koju je verovao da će zasititi sve porive štampe.

Razvukao je kez od uha do uha i u raspoloženom tonu započeo bolničku storiju. Gangsterima, kako je, inače, tepao novinarima, poručio je da su ga lekari doslovno na prevaru doveli u bolnicu. Naseo je na slatkorečivost ljudi u belim mantilima, koji su mu sanatorijum dočarali kao mesto za uživanciju i odmor, gde će se osećati bolje nego kod same kuće.

Nastavio sa pričom u istom maniru, tvrdeći da je sve najpre bilo bajno, kao na filmu. Zadužio je sunčanu sobu, sa uštirkanom belom posteljom, te dražesnom medicinskom sestrom podređenom svim njegovim potrebama. No, već koliko sutradan, sve se promenilo i krenulo nizbrdo, velio je on. 

“Među nama”

Dok su se sunčevi zraci još uvek probijali kroz prozorsko okno bolničke sobe u sanatorijumu “Vračar”, “braća”, medicinska, došla su da ga vode na jedno drugo mesto, daleko svetlije i čistije mesto - u operacionu salu. Kud će - šta će, mirno se predao i pošao za njima.

Međutim, ubrzo je usledio ršum, kako je glavom i bradom zborio Branislav Nušić. Čim su ga položili na sto, počeli su da mu vezuju ruke. Kada je upitao o čemu je reč, tvrdili su da tako sprečavaju češanje. Ali, kada su prešli na noge, crv sumnje je počeo da rovari po glavi.

Kada su mu lice prekrili prekrivačem i zaralili skalpel u telo, prva dva-tri urlika i pokoja sočna psovka u bradu odagnali su svaku sumnju - bio je operisan. Po sopstvenom priznanju, iako je bilo gotovo za tili čas, on je bio mučki nasamaren.

Željni svake pojedinosti, novinari su ga na kraju upitali kakav je bio ishod zahvata. On im je šeretski odgovorio: “Rekao bih vam, ali, znate, ne smem iz porodičnih razloga. Ne bih da se raščuje, od devojke sam posao muškarac. Eto, to je. Samo nemojte objavljivati. Porodični razlozi, znate!”

I, to je bilo to. Izašao je u susret štampi u nezgodnom momentu i obavio kratak intervju. No, pre nego što je stavio tačku, od novinarske bulumente tražio samo da sačekaju na tren dok je posezao za ​​nahtkasnom. Izbunario je cigaretu i zahtevao je da ga uslikaju kako puši, jer to bio jedini način da napakosti doktorima, koji će od te scene sigurno crći od muke.

Nedugo zatim Branislav Nušić je jednom za svagda sklopio oči i napustio ovozemaljski svet. Ipak, ova duhovita priča je utefterena kao potvrda nesalomivog duha ovog veličanstvenog književnika.