U vreme kad se iz Beograda hrlilo na visoke evropske škole, izvestan broj učenjaka vraćao bi se u Srbiju sa znanjima koja će usmeriti zemlju ka modernim tokovima. Pojedini od njih pripašće uticajnoj grupi ovdašnjih školovanih pionira, baš kao što to je na prelazu 19. i 20. veka bio Sima Trojanović.

Njegovo akademsko i naučno-istraživačko znanje postaće od neizmernog značaja iz vrlo specifičnih razloga. Primenjeni na ovdašnje prilike i u okviru svega što jedan narod čini autentičnim, vremenom će razotkriti i njegovo dragoceno nasleđe.

Tako će Simi Trojanoviću pripasti zadatak saznavanja do tada nepoznatih, a opet suštinski važnih elemenata identiteta srpskog naroda. Trojanovićevo oruđe u tome biće spoj znanja iz oblasti etnologije, arheologije, istorije i fizičke antropologije.

Po čemu je Sima Trojanović bio drugačiji od ostalih učenjaka?

Potekavši iz porodice šabačkih trgovaca, Sima Trojanović (Šabac, 1862. – Beograd, 1935.) već je kao mladić obrazovanje sticao u švajcarskim školama. Po svršetku mature, studije prirodnih nauka upisuje u susednoj Nemačkoj. Tako će se dalje opredeliti za oblasti biologije i antropologije, da bi 1885. godine odbranio doktorsku tezu na Univerzitetu u Hajdelbergu.

Po povratku u Srbiju, ipak, nije odmah službu našao u struci. Najpre je u čačanskoj Nižoj gimnaziji bio učitelj nemačkog jezika, da bi od 1894. prešao u Treću beogradsku gimnaziju. Četiri godine kasnije ponovo se vraća studijama, proučavajući etnologiju i fizičku antropologiju u Pragu, Minhenu i Beču.

Već tada se kod njega, spram većine ovdašnjih njegovih savremenika, uočava težnja ka kompleksnijem pristupu etnološkim i antropološkim pitanjima. Pre svega, Trojanović je od početka veliku pažnju pridavao neposrednim proučavanjima terena i prikupljanju obimnog etnološkog i antropološkog materijala. Želeo je da njegova istraživanja budu zasnovana na onome što je "viđeno" i "doživljeno", i stoga je usmena narodna predanja smatrao najautentičnijim izvorima.

U Beogradu i Srbiji to je tada bio pionirski poduhvat. A Trojanović je svom radu, kad god je za to našao uslova, pristupao eksperimentalnim metodama. Tako su važan deo istraživanja činili ogledi poput pravljenja žive vatre, razni načini pripremanja hrane ili prerade konoplje, a sve kako bi pronikao do najstarijih slojeva ovdašnje tradicije.

I ne bi se na tome zadržavao – uvidevši koliko na sve aspekte narodnog života utiču religijske i magijske pojave, svoja saznanja je dalje poredio ne samo sa religijama slovena i indoevropljana, već i religijskim uticajima na univerzalnom nivou. Sve to objedinjeno je u Uputstvu za prikupljanje etnološkog i arheološkog gradiva, koje je Trojanović 1893. godine izradio za svoje saradnike.

Naučnik koji je "secirao" narodnu tradiciju Srba

Povratak iz Evrope u srpsku prestonicu dovešće Simu Trojanovića do istaknutih pozicija ovdašnjih ustanova nauke. Po otvaranju beogradskog Etnografskog muzeja, 1901. godine je postavljen za njegovog prvog upravnika. Tu ostaje sve do 1921., kada je izabran za redovnog profesora etnografije, a potom i dekana Filozofskog fakulteta Univerziteta u Skoplju.

Iste godine postaje dopisni član Srpske kraljevske akademije. U Narodnom muzeju, pak, bio je kustos Etnografskog odeljenja. Sveukupno, Trojanovićev naučno-istraživački rad obuhvatio je gotovo pet punih decenija, i za to vreme se u svom etnološkom opusu posvetio izučavanju najrazličitijih elemenata srpske narodne tradicije.

Tako je, izučavajući društveni život Srba, otkrivao dinamiku odnosa unutar porodica, plemena ili bratstava, njihov odnos prema zajedničkim društvenim ili duhovnim simbolima (poput kulta prezimena ili porodičnih slava), proučavao arhaične forme neverbalne komunikacije, ili načine na koji su u davnašnjim vremenima funkcionisali matrijarhat i brak.

Ništa manje značaja nije pridavao ni materijalnoj narodnoj kulturi. Izučavanjem običaja vezanih za ishranu, odevanje ili stare zanate Trojanović je prvi na ovim prostorima došao do pionirskih otkrića. Isti slučaj bio je i sa oblašću tzv. običajnog prava, odnosno studiranja fenomena poput krvne osvete ili starih tehnika proklinjanja.

Ipak, posebnu pažnju Trojanović je posvetio fenomenu narodne religije Srba. Budući da se ovom tematikom bavio gotovo celog radnog veka, ona će zauzeti najobimniji i najznačajniji deo njegovog naučnog rada. U tom smislu, izučavanja narodih verovanja, tabua i rituala iznedrila su opširna saznanja o kultu vatre, pogrebnim ritualima ili starim žrtvenim običajima u srpskom narodu.

Evropsko znanje u službi srpske tradicije

Izvesno je da su na Trojanovićev rad uticali moderni tokovi nauke – oni koje je prihvatio tokom školovanja van Srbije, i koji su ga prevashodno usmerili ka evolucionističkim shvatanjima i darvinizmu. Na taj način uspeo je da mnogo dublje pronikne u problematiku oblasti kojom se bavio. Osim što je svoj rad posvetio pitanjima svojstvenim identitetu jednog naroda – njegovim socijalnim i ekonomskim prilikama, antropološkim i psihološkim karakteristikama ili običajima vezanim za privređivanje i društveni život – Trojanović je u pojmu narodnog duha prepoznao i mnogo šire značenje.

Njegovo shvatanje, kako je to u zbirci radova "Jedinstvo srpskog duha" pojašnjeno, jeste da se "jedinstvo jednog naroda vidi i na opštem antropološkom planu". Preciznije, Trojanović je smatrao da su sve pojedinačne kulture i narodi povezani na opštem kulturnom, duhovnom i antropološkom nivou. I mada je tradicija našeg naroda jedinstvena po svojim karakteristikama, Trojanović ju je sagledavao i u okvirima razvoja savremenih kultura. Ovakav pristup – uz metodu poređenja i utvrđivanja porekla običaja i njihovih promena tokom vremena – u znatnoj meri ga je stavio ispred naučnika svog vremena.

Temelji na kojima počivaju etnološka znanja u Srbiji

Upriličivši 2002. godine veliku izložbu, beogradski Etnografski muzej dao je omaž svom prvom upravniku. Od dragocene zbirke koja se i danas čuva u muzeju, veliki deo potekao je sa brojnih Trojanovićevih putovanja. Izučavajući tom prilikom kulturne i društvene običaje, on je uspeo prikupiti i u Beograd doneti ogroman broj najraznovrsnijih predmeta i fotografija.

U potpunosti se saživljajući sa duhom i kulturom svog naroda, Sima Trojanović uspeo nam je približiti i preneti veliki deo njegove dragocene tekovine. Dokazao je kako je narodna tradicija rezultat zajedničkog života i rada, kroz sve običaje i verovanja koji čine njegov identitet.

Za Srbe i sve slovenske narode, to je značilo otkrivanje etnoloških pitanja kojima niko pre njega nije na taj način pristupio – čak ni pojedini svetski naučnici njegovog kalibra. Tim pre na značaju dobijaju i Trojanovićevi objavljeni naučni radovi, koji za oblast srpske antropologije imaju trajnu vrednost.

Svi su oni objedinjeni u izdanju beogradskog "Službenog glasnika". Pored dva toma pod nazivima "Glavni srpski žrtveni običaji" i "Jedinstvo srpskog duha", među izabranim Trojanovićevim delima posebno mesto drži izdanje "Psihofizičko izražavanje srpskog naroda poglavito bez reči". Osim što predstavlja za ono vreme vrlo savremeno delo srpske etnologije, ona je u izvesnom smislu čak i prethodila naučnim saznanjima do kojih se kasnije došlo u svetu.

"Vatra u običajima i životu srpskog naroda" još jedan je naslov od kapitalnog značaja. Sabravši obimnu građu vezanu za magijske obrede, drevne običaje, gatanja i verovanja u našem narodu vezanih za kult vatre, Trojanović pokazuje do koje je mere bio pionir u svojim istraživanjima. Ujedinivši tako ogromno teorijsko i praktično znanje, Sima Trojanović prvi je srpski školovani etnolog čiji rad je utabao stazu kojom će, po ugledu na njega, naučnici iz njegove oblasti nastaviti svoja istraživanja.